Zapuštena autobuska stanica u Zagrebu sramota je koja više ne može da se sakrije. Dok se gradonačelnik Tomislav Tomašević hvali uređenjem fontana, parkova i biciklističkih staza, najprometniji saobraćajni terminal u Hrvatskoj propada pred očima građana i turista.
Smrad urina, gomile smeća, razbijeni prozori, grafiti i prljavština koja se godinama taloži nisu slučajnost, već posledica sistemskog zanemarivanja. Reporteri Jutarnjeg lista samo su dokumentovali ono što putnici već dugo gledaju: jedno od najružnijih mesta u glavnom gradu, koje deluje kao da je rat završen juče, a ne pre više od tri decenije.
Gradska vlast pokazala je klasičnu političku neodgovornost. Iako su, prema navodima medija, potrošene stotine hiljada evra na kozmetičke zahvate – liftove, taktilne trake i delimičnu sanaciju – autobuska stanica i dalje izgleda poražavajuće. Umesto da se problem reši iz korena, vlasti se pozivaju na buduće preseljenje na lokaciju Gredelj, projekat koji se godinama najavljuje, a nikako da postane stvarnost.
To je tipično odlaganje odgovornosti: dok se čeka nova lokacija, stara se pušta da trune. Posledice trpe putnici, posebno stariji ljudi, žene, porodice sa decom i turisti, koji se svakodnevno osećaju poniženo i nesigurno na mestu koje bi trebalo da bude jedan od glavnih ulaza u Zagreb.
Loše stanje autobuske stanice direktno urušava sliku grada koji želi da se predstavlja kao moderna evropska metropola. Turisti koji u Zagreb stignu autobusom prvi utisak stiču upravo ovde – među prljavštinom, zapuštenim prolazima i osećajem nesigurnosti. Taj utisak kasnije završava u recenzijama, na društvenim mrežama i u razgovorima, daleko jače od svake turističke kampanje.
Pored toga, zapušten prostor postaje pogodno mesto za prosjačenje, sitni kriminal, beskućništvo i osećaj potpune neuređenosti. Pošteni građani i putnici imaju utisak da ulaze u zonu bez reda, dok novac od karata, zakupa i pristojbi očigledno ne završava tamo gde bi trebalo – u održavanju osnovne higijene, bezbednosti i dostojanstva javnog prostora.
Vreme je da neko preuzme odgovornost, umesto da se gradska uprava krije iza budućih planova i velikih obećanja. Zagreb zaslužuje autobusku stanicu koja neće biti ruglo nacije. Ako se već čeka preseljenje, najmanje što vlast može da uradi jeste da odmah uvede red, pojača čišćenje, osvetljenje, nadzor i osnovno održavanje.
Ovako, dok se vlast hvali „velikim projektima“, jedna od najvećih rana na licu Zagreba i dalje smrdi – doslovno i simbolično. Ovo nije samo problem jedne zgrade, već pokazatelj kako se upravlja javnim prostorom – površno, neodgovorno i sramotno.
Piše: Nina Stojanović













































