“Manjine ugrožene, a lideri profitiraju”

M. Roknić

Mirela Holi: Predsednica hrvatske stranke ORAH

 

Zalažete se za integrativnu, a ne asimilacijsku manjinsku politiku, šta to znači?
– Dosadašnje vlade nisu imale razrađenu manjinsku politiku nego su samo ispunjavale uslove Brisela u sklopu pregovora s Evropskom unijom. Konkretni potezi koje su hrvatske vlade povlačile prema manjinama bile su više rezultat političkog kalkulisanja i pogađanja s manjinskom elitom nego dubljeg promišljanja o položaju i ulozi etničkih manjina.

Prepoznali ste dve opasnosti za manjine u Hrvatskoj?
– Da, to su segregacija i asimilacija. Opasnost od segregacije sasvim je realna dok je ona od asimilacije više u sferi političke teorije. Neki dugogodišnji predstavnici manjina potiču odvajanje manjina (kroz segregirano školstvo, manjinsku izbornu jedinicu ili insistiranjem na dvostrukom pravu glasa za manjine), pa čak i etničke sukobe kako bi sebe prikazali kao tribune bez kojih bi manjine propale. Na taj način oni osiguravaju svoje političke pozicije i saborske plate. Naš je cilj da učinimo državu što više etnički neutralnom i stavimo građanina na prvo mesto, uz apsolutno zadržavanje elemenata kulturne autonomije kako se manjine ne bi stopile s većinom i nestale.

Predlažete da se broj manjinskih zastupnika prepolovi i da se njihov angažman ograniči na specifična pitanja?
– Osnovno pitanje je da li je garancija saborskih mesta za predstavnike manjina privremena (nakon ratnog sukoba) ili stalna mera? Ako je privremena, onda treba razmišljati o njenom postepenom ukidanju, jer Hrvatska više nije ista zemlja kao što je bila krajem 1990-ih ili početkom 2000-ih. Ako je to ipak stalna mera, onda moramo razmisliti o velikom raskoraku u legitimitetu saborskih zastupnika. Nije normalno da zastupnik koji je u Sabor izabran sa samo 863 glasa ima ista ovlašćenja kao i onaj koji je dobio 14.500 glasova.

Kako su vaše predloge dočekali predstavnici manjina?
– Saborski zastupnik italijanske manjine Furio Radin reagovao je vrlo burno. Ali to nije prvi put da on tako reaguje. Pre tri godine žestoko se obrušio na Ustavni sud Hrvatske nakon što je odredba o dvostrukom pravu glasa za pripadnike "malih manjina" proglašena neustavnom. Burno je komentarisao i predlog savetnika predsednika Josipovića Siniše Tatalovića da se ograniče mandati manjinskih zastupnika.

Do sada se politika manjinskog predstavljanja u velikoj meri svodila na svađu oko novca za manjine. Kako biste vi izbegli takvu zamku?
– Jedan način je reorganizacija Saveta za nacionalne manjine u kojem i manjinski saborski zastupnici. Ovo telo godišnje raspodeljuje oko šest miliona evra budžetskog novca, a kako su neki članovi Saveta i predstavnici manjina, ispada da oni novce poreskih obveznika dodeljuju sami sebi.

Zašto je kulturna autonomija za manjine još u Hrvatskoj cilj, a ne stvarnost?
– U nekim krajevima Hrvatske kulturna autonomija manjina je stvarnost i ne predstavlja nikakav politički problem. U područjima stradalim za vreme rata situacija još nije na tom nivou. Tamo to nije moguće posmatrati izvan konteksta procesa pomirenja, a on je dugotrajan i treba da bude uzajaman. U nekim aspektima sa kulturnom se autonomijom se otišlo i predaleko, pa se ona ponegde pretvorila u etničku segregaciju.

O kom području je reč?
– To je najvidljivije u Podunavlju gde postoje paralelni obrazovni sistemi koji decu na različitim jezicima i pismu na različit način podučavaju o istoj istoriji, a Vukovar u nekim segmentima podseća na Belfast. Takve situacije želimo menjati.

Referendumsko pitanje iz 1990. kojim se Hrvatska odlučila za nezavisnost, sadržavalo je i pravo na kulturnu autonomiju Srba, zašto se to i danas gura pod tepih?
– Pravo na dvojezičnost i negovanje manjinske kulture prihvaćeno je od većine političkih stranaka i većine hrvatskih građana. Nažalost, pojedini političari povremeno dižu međuetničke tenzije da bi prikupili političke bodove. Kada je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara sakupio dovoljno glasova za referendum o sužavanju prava na dvojezičnost, Ustavni sud je referendumsko pitanje proglasio neustavnim, što je ispravna odluka. Plebiscit zakonski treba tako da se uredi da direktno demokratsko odlučivanje o pravima bilo koje manjine bude a priori onemogućeno, jer bi se referendumi o pravima manjina vrlo lako mogli pretvoriti u tiraniju većine.

Pravo na službenu upotrebu jezika i pisma Srba nije problematično samo u Vukovaru, već i drugde u Hrvatskoj?
– Ne slažem se. U Hrvatskoj postoje brojna mesta u kojima jedni s drugima, a ne jedni pored drugih, žive Hrvati i Srbi i gde se bez trzavica praktikuje dvojezičnost. Vukovar je za mnoge Hrvate ono što je Kosovo Polje za Srbe – mitsko mesto kolektivne memorije i centralna tačka izgradnje nacije. Na takvom se mestu nužno isprepleću racionalno i iracionalno, a lokalna je politika prepuna krhkih emocija i simbolike. Proces postavljanja dvojezičnih tabli trebalo je odraditi u konsultaciji sa Srbima u Vukovaru, jer su jedino oni mogli da odluče žele li da konzumiraju to pravo ili ne u cilju smirivanja tenzija. Ovako se dogodio apsurd da su se o ustavnom pravu srpske manjine svađali pripadnici većinskog naroda.

Mnogo je pojedinaca, pa i sela koja nemaju struju, reč je isključivo o Srbima. Retki povratnici moraju da plate priključak, je li to prihvatljivo?
– Nije prihvatljivo da bilo ko danas u Hrvatskoj nema električnu energiju, bez obzira da li je reč o Srbima, Hrvatima, Mađarima ili Romima. Moj je utisak da je u Hrvatskoj danas daleko najranjivija romska manjina, i u ekonomskom smislu, i u smislu društvenih predrasuda.