Ponedeljak 20. 5. 2024.
Beograd
160
  • Novi Sad
    170
  • Niš
    140
  • Kikinda
    160
  • Kraljevo
    150
  • Kruševac
    150
  • Leskovac
    150
  • Loznica
    140
  • Negotin
    190
  • Ruma
    170
  • Sjenica
    120
  • Vranje
    130
  • Vršac
    140
  • Zlatibor
    140
  • Zrenjanin
    170
0
Petak 10.01.2014.
05:21
D. Đorđević - Vesti A

Od pastira do pisca

Kao dečak maštao je da postane pevač, da ga slušaju na radiju, zato se nije odvajao od frule i ovaca dok je pevao stare izvorne pesme. I tek kad je Mile Kostić završio stolarski zanat i stekao siguran komad hleba u rukama, odlučio je da se posveti muzici i krenuo da osvaja nagrade u Vranju, okrugu i širom Srbije. Pre 10-ak godina otkrio je i pisca u sebi. Napisao je pet knjiga, drame, romane, knjigu poslovica. Drame mu se izvode, knjige odmah planu.

Mile Kostić Dubnica

Mile ima 62 godine i dan-danas nosi nadimak Dubnica po svom rodnom selu koje je u neposrednoj blizini Vranja, u penziji je od 2011. godine, a poznat je u čitavom kraju kao pevač, igraorac, tekstopisac, pisac i sakupljač narodnog blaga. Selo nikad nije napustio, ni zanat, ni poljoprivredu, onu sitnu, malo bašte, malo stoke, voćnjake i livade. Sve svoje radosti deli sa porodicom.

Majka Nada je skoro umrla u 90. godini, a otac Živko se još dobro drži. Potpora u svemu mu je supruga Radmila, vredna domaćica sa kojom je izrodio sina Igora i ćerku Sanju. U penziji uživa u radostima pisanja i pevanja, ali najviše u društvu unučadi: Veljka, Anastasije, Jovana i Miloša. Ubeđen je da svojim delima čovek slika sebe, da je dobročinstvo jedino blago koje se uvećava deljenjem i od tih principa nikad ne odustaje.

Frula i strug

- Počeo sam da pevam kao dete dok sam čuvao ovce. Uvek sam o pojasu imao zadenutu frulu. Svirao sam i pevušio izvorne pesme koje sam slušao na slavama i veseljima. Kada bih u suton vraćao ovce u trlu, odjekivao bi seoskim šorovima moj zvonki glas koji je privlačio pažnju meštana. Prvi ozbiljniji pevački nastup imao sam u trećem razredu osnovne škole na priredbi povodom dana škole, koja se održavala u Zadružnom domu. Pevao sam pesmu "Čoban tera ovčice" i dobio najveći aplauz od svih učesnika. Imao sam 10 godina kad sam na našoj slavi bio glavna zvezda.

Pitalice i izreke

- U svojim sveskama imam više od 300 upisanih pitalica, mudrosti i narodnih izreka koje sam najviše zabeležio od Verke i Nade Mladenović i velikog boema Sretka Mladenovića. Obišao sam sela od Čemernika, Besne kobile, Strešera, Rujna, Radana do Kukavice.

- Na slavi je kao gost bio Grk Dimitros, cincarskog porekla, koji se vratio da živi u susedno selo Katun odakle su bili njegovi preci. Oženio se u obližnjem planinskom selu Čestelin i čuvao je preko 800 ovaca. Bio je mali rastom, kako se govorilo "koliko širok, toliko visok" i zvali su ga Mite Mali Kepec. Izvanredno je svirao gajde, pa me je naterao da nešto otpevam sa njim.

- Ocu su govorili da ću biti pevač kad odrastem, ali se to njemu nije sviđalo. "Od toga leba nema", govorio je. Kad sam završio osnovnu školu u selu, pozvao me je za sto da porazgovaramo, kako je rekao, kao odrasli i ozbiljni ljudi. "Slušaj sinko, osećam ima te za nešto, a to je zanat. Odlučio sam da učiš za stolara u Vranju kod poznatog majstora Boška Ristića Stropljanca. Pruža ti se šansa, da izabereš siguran lebac u ruke ili ost'n (štap) i čuvanje ovaca u selu."


- Poslušao sam oca, otišao na zanat, dobio sam majstora Ristu Mišića zvanog Đavol, koji se prema meni poneo kao prema sinu. Pokazao mi je sve tajne zanata, a sa ostalim majstorima naučio me puno toga što će mi biti potrebno kako bih se snašao u životu, a to su bile disciplina, poslušnost i marljivost. "Slušaj, dete, ne bih se sa tobom zanosio da nisam video da ćeš da budeš pravi stolar - umetnik! Majstor ne može svako da bude, il se rodiš il' ne" - kao sad se sećam reči majstor Riste.

Tajna klarineta

Nastupajući u vranjskom Sevdahu imao sam tu čast da upoznam čuvenog vranjskog klarinetistu sluhistu Kurtu Ajredinovića, koji je svirao je u filmu "Hanka" i sve oduševio. Znameniti klarinetista, profesor Božidar Boki Milošević bio je oduševljen njegovim sviranjem govoreći da ga je nemoguće oponašati, aludirajući na njegove zvuke čočeka za koje nijedna nota nije mogla da pribeleži. "Kaži Kurta, u čemu je tvoja posebnost sviranja na klarinetu", pitao ga je Boki. "Samo u jednom, što sam imao sreću da se rodim kao Ciganin" - odgovorio je.

- Dok sam učio zanat pesmu nisam zapostavljao. Majstori bi me svakog dana posle doručka slali da im kupim domaće vino u zemljanim posudama kanačićima kod obližnjih privatnih prodavaca Nikodija pekara i Čede Bulumača. Vraćajući se, poskakivao sam i pevušio. Čuo me je majstor Rista i kad su završili sa doručkom i ispijanjem vina rekao: "Dete, razveži jednu pesmu, ali staru, meraklijsku". Otpevao sam i tako je krenulo moje druženje sa njima i danonoćno pevanje na stolarskoj slavi Sveti Toma i drugim veseljima koje su organizovali.

Petlovi poju

- Završio sam zanat i upisao se u KUD Sevdah iz Vranja. Tada je to bilo amatersko društvo, ali poznato širom stare Jugoslavije jer su nastupali čuveni vranjski pesmopojci i igraorci. Igrao sam, a potom počinjao da pevam. Od tada, od 1972. godine do 2005. bio sam aktivni član vranjskog Sevdaha. U vojsci sam osetio potrebu da pišem pesme, zasnovane isključivo na istinitim događajima koje bi se komponovale i pevale. Tako je nastala moja prva pesma "Pisma si moja bacila ti", koju sam uvek rado pevušio za svoju dušu.


- Po povratku iz vojske, 1972. godine, osmelio sam se da se prijavim na takmičenju udruženih radio-stanica Srbije, gde me je pratio na harmonici Branimir Đokić. Osvojio sam 2. mesto sa vranjskom pesmom "Petlovi pojev". Učestvovao sam na raznim festivalima po selima i okrugu, od 1975. na festivalu "Mlava peva" koji se održavao u selu Veliko Laole kod Petrovca na Mlavi. Čeda Marković je sa mojom pesmom "Udala se naša Stana" na ovom festivalu 1996. godine osvojio 1. mesto u svim kategorijama (izvođenje, tekst, kompozicija, aranžman).
 

Greška u pameti

- Dok sam sakupljao poslovice po selima, našao sam na razne priče i anegdote koje sam zapisivao. Posebno oko svadbenih običaja. Tako je za udaju stigla devojaka Sutka. "Mamo, kad će da bude gledanje sa Trajče, da operem kosu sa zemlju umu na Terzikin bunar. Tamo je voda laka, a od nje kosa sija, da zaslepim oči mom budućegem domaćinu". "Kakvo gledanje ćerko, to je bilo u naše vreme, sada došla novotija iz Beograd, čak odozgo. Sad ti je mladoženja mačka u džak, moli Boga da je Trajče tvoj, a posebno da je čist sa mozgom. Njegovi su bogati, ali kod njih prvo greška može da bude u pamet. Valjda neće si te sreće", tešila ju je majka. "Pa, ja, neću za blesavoga, mamo, vratiću se ako je takav odmah našoj kući", pretila je Sutka. "Nema vraćanje, mori, ćerko! Čim uđeš u tuđu kuću kao nevesta kako možeš da izađeš? Samo, kao obeležena. A, kad si obeležena od oca ti ne gine manastir", savetovala ju je majka.

- Staniša Stošić je bio i ostao kralj vranjske pesme. Upoznali smo se u vranjskoj Đokinoj kafani na periferiji grada, gde smo odlazili i pevali za svoju dušu do sitnih sata. Bio je u završnom razredu Učiteljske škole, a pevao je kao slavuj. Dizao je celu kafanu na noge. Stavili bi ga na sto da peva. Božja sila je to bila! Nije me bilo sramota, tada, a i kasnije kod njega kući da pitam kako da neki deo vranjske pesme izvedem što bolje. Ne bi stao sa savetima dok ne bi bio ubeđen da sam shvatio i da to mogu i umem. Zato sam ga uvek cenio ne samo kao pevača već i kao čoveka. On mi nije dao da krenem u avanturu sa pevanjem novokomponovanih pesama koje nisu u duhu vranjskog melosa ili starog izvornog, srpskog.

Idi, begaj

- Za moje književne početke zaslužan je Slobodan Simonović, magistar književnosti iz Kruševca čije je poreklo iz našeg sela Dubnica. Radio je monografiju o selu i tražio ljude koji mogu da mu pomognu podacima. Napisao sam preko 50 strana materijala, pa je rad na svojoj knjizi "Dubnica i Dubničani" produžio još dve godine. Pohvalio je moje spisateljsko umeće što me je odmah gurnulo u avanturu pisanja drame na dijalektu "Neću tatka da obrukam".


- Taj istiniti događaj iz mog okruženja u selu nosio sam u sebi još od ranog detinjstva. Tekst je izašao iz mene u jednom dahu. Dramu sam napisao i odneo čuvenom profesoru dr Momčilu Zlatanoviću, najvećem čuvaru narodnog blaga juga Srbije. Pažljivo je pročitao i podržao me da je objavim. Do današnjeg dana napisao sam pet knjiga, sve su mi podjednako drage, a ponosim se knjigom poslovica i izreka "Svaka grbina tovar ne nosi", iz našeg kraja, a ima ih preko 2.300.


- Radio sam kao stolar u Simpu do 1984. godine, potom u gimnaziji "Bora Stanković" u Vranju. Od kad sam počeo da pišem i objavljujem knjige, dopirali su do mene komentari kolega: "On stolar, a pisac. Ma, idi, begaj"?! Nisam ja kriv što niko od njih nije objavio nijednu pesmu, a kamoli prozno štivo. To valjda dokazuje da pisac ne mora da bude profesor književnosti. Bar ne danas, kada su sve vrednosti pale i gube na značaju.

Ulična dresura

- Imao sam slučaj da zamolim profesorku srpskog jezika iz škole da vodi promociju, ona pristane i u zadnji čas odustane zbog navodne bolesti. Ne sumnjam u bolest, ali koju, ako je sutradan vidim ornu i čilu u školi? Drugo, ni na jednoj promociji koju sam imao nije mi došao nijedan od šestoro profesora srpskog sa kojim sam bio svakodnevno u kontaktu, a dolazili su drugi, barem, iz poštovanja. Uvek sam im lično dostavljao pozivnice.


- Bio sam ponosan na sebe kada bih nakon promocija odnosio čast, bombone i piće, kao i 10 do 15 knjiga i ostavljao to u profesorskoj zbornici. Svi bi se poslužili, čestitali i odlazili. Knjige su ostajale na stolu. Ali, nakon sat vremena nijedne nije bilo, kako sam bio obavešten od kurira završavale su u njihovim torbama.


- Učenici gimnazije su moji najveći poštovaoci. Na promocije su dolazili u velikom broju, pa mi je bilo žao jer nije bilo mesta za sve. Kada sam držao promociju knjige poslovica i poslovičnih izreka u gimnaziji, povodom 130 godina njenog postojanja, stajali su u hodniku, samo da me ispoštuju. Tada je direktor škole, Dragan Ilić, filozof po struci, nadahnuto govorio o narodnom blagu juga Srbije koje sam osam godina sakupljao.


- Radim i dalje, čitalačka publika je ta koja me tera da istrajavam. Moje drame se izvode po školama, na priredbama u selima, u Trgovištu, u Vojvodini. Tiraž plane, ja ne zarađujem, knjige delim sa radošću. Sve je prolazno u životu, čovek se treba radovati običnim stvarima. Nema većeg zadovoljstva i radosti kada te svakog dana nepoznati ljudi pozovu telefonom i kažu da im se knjiga dopala. Realista sam, volim da opisujem događaje i ljude u detalje, odrastao na knjigama najboljih srpskih pisaca sa kraja 19. i početka 20. veka. Moja poslednja knjiga je roman "Ulična dresura", porodična i društvena drama naših savremenika sa juga Srbije, čiji se junaci kreću putem ka "evropejstvu".


- Dok me zdravlje služi, neću se odvajati od olovke i papira, od pisanja, a kad treba izvadiću svoju frulu iz ormana, zasviraću, zapevaću i zaigraću. Posebno da bog da kad dođe vreme da ženimo i udajemo unučad.

VIDEO VESTI
ŠTAMPANO IZDANJE
DOBITNIK
Sigma Pešić (59)
GUBITNIK
Sonja Biserko (71)
DNEVNI HOROSKOP
škorpija24. 10. - 22. 11.
Nečije namere ne zvuče dovoljno iskreno, stoga pažljivije analizirajte osobu koja plasira neobičnu priču. Kada situaciju na poslovnoj sceni posmatrate sa različitih aspekata, biće vam jasnije na koji način treba da rešavate svoje dileme. Komentari koje čujete od bliske osobe deluju pozitivno na vaše samopouzdanje.
DNEVNI HOROSKOP
lav22. 6. - 23. 8.
Neko ima dobre namere, dogovor sa jednom osobom čini vam se da obećava zajedničku korist ili poslovno-finansijski dobitak. Zadržite samopouzdanje i optimistizam, ponekad je "prvi utisak" od presudnog značaja za dalji tok poslovnih događaja. Osoba koja privlači vašu pažnju deluje nedodirljivo.
DNEVNI HOROSKOP
lav22. 6. - 23. 8.
Neko ima dobre namere, dogovor sa jednom osobom čini vam se da obećava zajedničku korist ili poslovno-finansijski dobitak. Zadržite samopouzdanje i optimistizam, ponekad je "prvi utisak" od presudnog značaja za dalji tok poslovnih događaja. Osoba koja privlači vašu pažnju deluje nedodirljivo.
  • 2024 © - vesti online