Nedelja 12. 5. 2024.
Beograd
160
  • Novi Sad
    170
  • Niš
    140
  • Kikinda
    160
  • Kraljevo
    150
  • Kruševac
    150
  • Leskovac
    150
  • Loznica
    140
  • Negotin
    190
  • Ruma
    170
  • Sjenica
    120
  • Vranje
    130
  • Vršac
    140
  • Zlatibor
    140
  • Zrenjanin
    170
0
Petak 30.11.2012.
06:50
J. Antonijević - Vesti A

Život među kartonskim kućama

Pevačica klasične muzike, glumica u duši, poliglota, međunarodni sudija borilačke veštine tekvondo, samo su neke profesije Beograđanke Jelene Papić Čamdžić. Iako se godinama tražila i usavršavala na nekoliko polja, životni put je odveo na egzotičan kontinent, u Južnu Ameriku. Život u Ekvadoru promenio je njen pogled na svet. Živela je kao filmska diva, putovala je gde god je poželela, naučila je pet svetskih jezika, a onda se vratila u svoju zemlju, Srbiju.

Jelena Papić Čamdžić

Tekvondo borac

- Rođena sam u Beogradu 29. septembra 1979. Majka Ljiljana rodom je iz Šapca, a u Beogradu je diplomirala pedagogiju. Tata Veselko rođen je u Bosni, završio je ekonomiju, radio je u Ministarstvu prosvete, a kasnije u Galenici. Imam dve godine mlađeg brata Vladimira koji je diplomirao ekonomiju.

Po svojim roditeljima sam videla da ljudi koji dođu iz unutrašnjosti moraju mnogo više da se trude i dokazuju u velikom gradu. Živeli smo skromno kao mnogi moji vršnjaci u to vreme. Nismo imali ni kola, tata ih je kupio kada sam krenula u srednju školu. Oduvek sam bila skromna, nisam mogla uvek da tražim od roditelja da mi nešto kupe, ali sam se trudila da unovčim svoje znanje. U vreme inflacije držala sam časove italijanskog da bih imala za džeparac.

- Od malih nogu sam kao svaka osoba koja ima osećaj za ritam glumila, imitirala i izigravala balerinu penjući se na prste. Prvi instrument sa kojim sam se srela bio je sintisajzer koji mi je mama donela iz Nemačke. Posle toga sam kratko svirala harmoniku, a muzičku školu, odsek klavir, upisala sam sa šest godina.

Možda bih ga danas i svirala da se nismo stalno seljakali sa jednog kraja grada na drugi, pa mi je bilo daleko da putujem i morala sam to da napustim. Kad smo se stacionirali u Zemunu, počela sam da treniram tekvondo kod Cvetka Stevanovića. Imala sam 11 godina, počela sam i da se takmičim. Bila sam prvakinja Jugoslavije nekoliko godina zaredom, bila sam i druga u Evropi. Polagala sam za crni pojas prvi dan, a nešto kasnije i međunarodnog sudiju i trenera. Tekvondo je ostao moja velika ljubav i imam želju da jednog dana otvorim tekvodno klub za decu.

Nesuđena glumica

- U trećem razredu osnovne, mama me je prebacila u školu "Vladislav Ribnikar" na Vračaru, gde je radila kao pedagog. Razredna mi je bila Vesna Fila, supruga poznatog advokata Tome File. Predavala mi je francuski, a pošto je završila glumu, počela je da sprema predstave sa nama. Moja prva školska predstava bila je "Gospođa ministarka", a sa tom predstavom smo pobedili na republičkom takmičenju svih osnovnih beogradskih škola.

- U međuvremenu sam počela da idem na časove glume u pozorište "Duško Radović". Prve glavne uloge ostvarila sam u predstavama "Crveno i plavo u dugi" i "Gospođa ministarka". Zanimljivo je da je moja prva uloga bila muška. Htela sam da upišem studije glume, ali moji roditelji su bili protiv toga.
Sa mućem Srđanom na Kubi


- Upisala sam studije italijanskog i engleskog, a potom i Muzičku akademiju koju sam završila u roku. Postdiplomske studije u klasi Biserke Cvejić završila sam 2009. Profesorka me je stalno zvala da pevam na raznoraznim priredbama i to od crnačke duhovne muzike, preko arija do domaćih pesama. Godinu dana sam pevala u Pozorištu na Terazijama. Počela je moja muzička karijera, takmičenja.

- Među 150 studenata iz Srbije dobila sam stipendiju Norveške. Kada sam došla do treće godine fakulteta, shvatila sam da ne mogu do kraja da izguram na dve strane. Imala sam 24 godine, aplicirala sam za Nemačku, jer me je u Beogradu čula profesorka Leandra Loverman koja je htela da me primi u svoju klasu. Jedva sam otišla u Nemačku jer nisam mogla nikako da dobijem vizu. Sve i svašta su mi tražili u ambasadi, čak i tačno vreme i datum polaganja ispita. Uspela sam da položim ispit i dobijem prvi posao.

Arija iz grobnice

- Profesorka mi je odmah obezbedila angažmane u pozorištima. Živela sam kod nje u Vurcburgu godinu dana i usavršavala se. Samo sam plaćala hranu, a opera mi je plaćala putovanja i stan u Hanoveru gde se nalazila opera. Mesečno sam imala po četiri predstave, a honorar je bio 150 evra po jednoj, što je u to vreme bilo odlično.

Život je bio pomalo vojnički, ustajalo se u sedam, a već u osam morala sam da budem na akademiji. Profesorka nije dozvoljavala da se priča na srpskom, pa sam se ponekad pretvarala da razumem iako nisam dobro znala nemački. U jednoj predstavi sam ležala u grobnici, muzika je bila grozna, a ja sam onako klaustrofobično ležala i čekala znak kada treba da otpevam deonicu. To mi je bilo teško do zla boga, jer je trebalo shvatiti na nemačkom šta treba kada da uradim.

Opera na slavi

- Preko prijatelja muzičara bila sam pozvana da pevam na slavi Svetlane Cece Ražnatović. To je bilo u njenoj kući. Otpevala sam "Karmen". Ceca je osoba koja ceni prave pevače. Volela bih da dođem do Zdravka Čolića koji je jednom izjavio da bi sa operskom pevačicom voleo da snimi duet. Meni bi to bio izazov. I Džej Ramadanovski je svojevremeno napravio duet sa jednom nepoznatom operskom pevačicom.

- Bilo mi je interesantno kada sam u jednoj predstavi držala u rukama pravu pravcatu pušku igrajući ženu ratnicu. Karijera mi je krenula uzlaznom putanjom, ali je moj tadašnji dečko Srđan, koji je ostao da živi i radi u Beogradu, dobio posao na tri meseca u Ekvadoru. Posetio me je u Nemačkoj i rekao mi da je to što imam prilika koja se retko dobija i da mi želi puno sreće u daljoj karijeri. Međutim, ljubav je pobedila.


- Privremeno sam se vratila u Beograd zbog dedine sahrane. Tada sam ostala trudna i odlučila da krenem sa Srđanom u Ekvador. Otputovala sam sa jednim koferom, puna elana. Odrekla sam se karijere u Nemačkoj. Doselili smo se u grad Gvajakil, koji mnogi nazivaju biser Pacifika. To je industrijski, ekonomski i turistički centar. Najveći je grad Ekvadora sa 13 miliona stanovnika. Moderan je grad, ali je kao u svim zemljama Južne Amerike velika klasna razlika između bogatih monopolista i siromašnih.

- Mnogo je sirotinje, žive na obali okeana u kartonskim kućama u kojima spavaju zajedno sa kokoškama. Ali opet žive bezbrižno, muškarci uglavnom pecaju ribu, koju kuvaju u velikim kotlovima. Imaju dosta dece, veseli su, svake večeri se okupljaju i igraju salsu, a omiljeno piće im je sangrija. Ekvadorijanci su veoma slični nama po temperamentu, srdačni su, prijateljski raspoloženi.

Žurka za porodilju

- Dok sam čekala dan da se porodim, išla sam na časove španskog i na salsu. Živela sam s iguanama, klima je tropska, teško se diše, ali meni je sve bilo lepo i lako jer sam bila pored voljene osobe. Upoznala sam dosta ljudi, bila sam im zanimljiva pa su mi odmah ponudili da na engleskom predajem istoriju umetnosti. Često sam putovala sa Srđanom, pa nisam mogla da prihvatim nikakav posao. U petom mesecu trudnoće sam došla u Beograd da se u krugu porodice i prijatelja venčam.

- Porodila sam se u Ekvadoru, u privatnoj bolnici Kenedi. Želela sam prirodni porođaj što je njima tamo bilo čudno, jer žene koje imaju para odlučuju se za carski rez. Moj apartman bio je pun cveća, poklona, pio se šampanjac, jela torta. Običaj je da suprug sam preseče pupčanu vrpcu i ostane u apartmanu sa svojom ženom posle porođaja.
- Običaj koji se zove bebi šauer tamo je veoma popularan. Žene se okupljaju i dogovaraju šta će ko da kupi za bebu i onda naprave porodilji žurku, donose poklone za bebu i potom se takmiče ko će više mleka popiti na cuclu...

Voćka za mozak

- Samo u Ekvadoru uspeva voće granadiđa, liči na pomorandžu, dosta semenki, a treba ti tri kilograma da bi napunio jednu čašu sokom. Kažu da ta voćka hrani mozak, daju je bebama u drugom mesecu života. U narodu se veruje da bebe zahvaljujući tome brzo progovore i brzo razmišljaju.

- Svidelo mi se to, ali i to što je moj sin po rođenju dobio dva imena i oba prezimena roditelja. Andrej Aleksandar Čamdžić Papić sada ima pet godina, govori španski i pravi je mali Ekvadorijanac koji može da živi bez mesa, na bananama, krompiru i pirinču. Moj sin je prvu reč izgovorio "agva", odnosno voda. Kad je dolazio u Beograd, pa se vraćao u Ekvador, nije znao da priča a razumeo ih je sve, pa su mu se deca smejala.


- Tamo majke ne provode vreme sa svojom decom, decu čuvaju ninjere, odnosno dadilje. Ona sa detetom spava, kupa ga, oblači, vodi u šetnju... Dadilje već sa 14 godina počinju da čuvaju decu i vi prvo učite nju higijenskim navikama da bi ona učila vaše dete. Dešava se da majka ujutru dođe na vežbe salse, ide na trčanje a dete nije videla jer je dadilja sa njim već u šetnji.


- Pune četiri godine živela sam u Ekvadoru. Kad je moj sin imao četiri meseca, čula sam da traže pevačicu za Malerovu četvrtu simfoniju. Postala sam solista simfonijskog orkestra. Dirigent mi je dovodio studente koji su želeli privatne časove, a onda su mi se javljali oni kojima se mnogo dopao moj nastup i tehnika, tako da sam od samog početka držala malu privatnu školu pevanja. Zahvaljujući tim mojim učenicima, otvorili su mi katedru za pevanje koja je godišnje koštala 6.000 dolara. To je bio fakultet koji je imao američke akreditacije, a zvao se Espiritu Santo. Takva visoka škola za solo pevanje dotad nije postojala u Ekvadoru.

Očarani projom

- Njihova tipična hrana koja se priprema kao za neko predjelo je seviće, pravi se od gambora i posebne vrste peršuna i zelenog limuna. Uz to ide i patakones, posebna vrsta banana žute i zelene boje, koje se seku tanko kao čips. Kukuruz i sir stavljaju u sva jela. Kad mi je došla u posetu, mama je napravila reform tortu i oni su popadali od oduševljenja.


- Svake druge nedelje žene iz različitih krajeva sveta okupljale su se na doručku koji je svaki put bio različit, a moram priznati da sam ih ja ostavila bez teksta srpskim specijalitetima. Posle naše srpske proje, pite i ruske salate bili su u šoku. Rekli su mi da su se toliko zasitili da ne treba da jedu ništa do sutradan. Tamo nije bilo Srba, ali je bilo dosta Hrvata iz Dalmacije sa kojima smo se družili. Inače, u Ekvadoru je bilo opasno šetati sa detetom u nekim delovima grada, jer su kidnapovanja bila česta pojava.


- Posle četiri godine moj muž je odlučio da se vratimo u Beograd. Imam stalno pozive da se vratim i uradim master klas, a nedavno sam dobila i poziv da pevam Betovenovu simfoniju, tako da sam stalno sa njima u kontaktu. Uskoro planiram putovanje u Ekvador. U Beogradu sam pevala u Madlenijanumu, spremam dva solistička koncerta sa južnoameričkom muzikom koju ovde još niko nije predstavio, a to radim u saradnji s ambasadama. U Beogradu je veoma teško, sama se borim. Kod nas nije bitno šta ste uradili tamo negde, već šta ste i ko ste ovde.

VIDEO VESTI
ŠTAMPANO IZDANJE
DOBITNIK
Sigma Pešić (59)
GUBITNIK
Sonja Biserko (71)
DNEVNI HOROSKOP
lav22. 6. - 23. 8.
Neko ima dobre namere, dogovor sa jednom osobom čini vam se da obećava zajedničku korist ili poslovno-finansijski dobitak. Zadržite samopouzdanje i optimistizam, ponekad je "prvi utisak" od presudnog značaja za dalji tok poslovnih događaja. Osoba koja privlači vašu pažnju deluje nedodirljivo.
DNEVNI HOROSKOP
strelac23. 11. - 21. 12.
Neko sumnja u vase praktične sposobnosti i poslovni ishod, ali niz prednosti se nalazi na vašoj strani. Ne treba da ubeđujete saradnike u svoje dobre namere ili poslovne sposobnosti, sačekajte na završnicu koja donosi uspešne rezultate. Ukoliko vam je stalo da privučete nečije interesovanje, jako se potrudite.
DNEVNI HOROSKOP
strelac23. 11. - 21. 12.
Neko sumnja u vase praktične sposobnosti i poslovni ishod, ali niz prednosti se nalazi na vašoj strani. Ne treba da ubeđujete saradnike u svoje dobre namere ili poslovne sposobnosti, sačekajte na završnicu koja donosi uspešne rezultate. Ukoliko vam je stalo da privučete nečije interesovanje, jako se potrudite.
  • 2024 © - vesti online