Jednim metkom ulovio tri zeca

Božo Vučinić

Božo Vučinić, koščati, momački krepak i vitalan iako je dobrano zagazio u sedmu deceniju života, a govori odmereno i tiho kao da je na čeki ili da će, progovori li glasnije, poplašiti jato jarebica.

Prodao svu stoku
– Za lov znam otkad znam za sebe, a ljubav prema lovu mi je usadio moj pokojni otac Labud, takođe vrstan lovac, koji me od malih nogu naučio šta je lovačko oružje i kako se njime barata. I danas poslije gotovo šezdeset godina pamtim svoju sreću i zadovoljstvo kad bi mi otac po povratku iz lova dao da mu očistim i podmažem pušku.

– Lov je, inače, velika tradicija moje porodice, koju sam ja naslijedio i prenio i na sina, a nadam se da će i moj unuk biti strastven lovac. Sve je počelo od moga prađeda Božine. On je živio tamo na desnoj obali Morače, u Gornjim Rogamima, u doba knjaza, odnosno kralja Nikole, i on je prvi nabavio lovačku pušku u našoj kući. Bila je to i tada velika procedura, morao je tražiti odobrenje lično od knjaza da bi mogao kupiti pušku. Kad je dobio ćitap, morao je da skupi silno blago, prodao svu stoku, i posljednju kravu, i ostavio familiju da mu gladuje, samo da bi kupio štuc, tako su se tada zvale te tako skupe lovnice. Godinu-dvije dana su mu poslije rođaci, komšije i prijatelji izdržavali porodicu da ne skapa od gladi, ali se Božina, svejedno, nije odrekao ni lova ni puške.

– Tradiciju su poslije nastavili i moj đed Veljko i moj otac Labud i svi oni su živjeli i držali familije zahvaljujući prihodima od lova, a naročito od ribolova. Pored klasičnog lova, oni su zapinjali i kljuse za lisice, zečeve, kune i drugo. Ko bi, recimo, u to vrijeme ulovio kunicu, to je bilo pravo malo bogatstvo, jer se za njenu kožu mogao kupiti vo, a naročito je na cijeni bila takozvana kuna zlatka, koje ima dosta u sjevernijim krajevima Crne Gore. A na Morači su postavljali vrše, specijalne korpe za ribolov, opletene od pruća. Vrše su postavljane uveče a dizane u rasvit i onda se sa ulovom, skobaljom i pastrmkom, žurilo na podgoričku pijacu, gdje su uzimali lijepe pare, jer je moračka riba bila na cijeni.

Višekratna čaura
– Ja sam prvog zeca ulovio kad mi je bilo možda ni 10 godina. Bilo tada dosta zečeva, jer nije bilo ni mnogo lovaca ni ovoliko pasa lutalica, lisica i drugog zvjerinja koje ih tamani. Otac je često i noću izlazio na motoru niz polje i prema svijetlu lovio zečeve. Jedne noći je povezao i mene da mu držim pušku dok vozi. Kad smo u jednoj djetelini pored puta ugledali zeca, otac je zaustavio motor, okrenuo svijetlo i meni rekao da probam da ga ja ubijem. Tek kad se zec zakoprcao smrtno pogođen, ja sam shvatio da sam potegao oba oroza na pušci, odnosno ispalio oba metka iz dvocijevke.

Ja sam od tada potpuno bio opsjednut lovom, a kad sam imao tek četrnaest godina, u saobraćajnom udesu poginuo mi je otac, ja sam ga naslijedio i sa njegovim prijateljima i drugovima počeo da idem u lov.

– Ovo, naravno, ne bih pričao da nema još živih svjedoka. Bijaše nekako kraj ljeta. Otac sjedi tu ispred kuće pod jednom murvom sa komšijama. Ja u suton bukvalno obijem vrata od plakara, ukradem očevu pušku, iskočim kroz prozor na suprotnu stranu i odem preko polja da tražim zeca. Sakrijem se u jedan žbun divljeg šipka. Ne potraja, eto dva, igraju se, bilo vrijeme parenja. Sačekam da priđu, opalim i jednim metkom oba ubijem. Izađem iz zaklona da ih pokupim, kad desetak, petnaest metara dalje vidim da se koprca i treći – našao se na pravcu sačme, ja ga nijesam ni vidio. Znao sam da me čekaju žestoke batine od oca, ali nijesam žalio. Razminulo se ipak bez batina kad je vidio ulov. Po jednog zeca je dao komšijama, a mene je čak i pohvalio jer su čaure tada bile skupe i lovci su uglavnom sami pravili municiju pa je ista čaura korišćena više puta.

– Zakleo sam se da ću baciti pušku i odreći se te svoje velike ljubavi kad prvi put osjetim i shvatim da sam u lov krenuo zbog kila mesa, da mi je to motiv. I kako je vrijeme odmicalo, sve do dana današnjeg, nijesam odložio pušku, sve više sam uviđao koliko sam u pravu i sve tvrđe se držao tog zavjeta, a mislim da sam takvo shvatanje lova, ulio i svom sinu.

Vučji potoci
– Teško je ili ja ne umijem da dočaram zadovoljstvo koje lovac osjeća i dok se priprema za lov, jer nije u pitanju samo uzeti pušku i krenuti. Zavisno od toga u kakav lov krećeš, na nisku ili visoku divljač, biraš pušku, biraš municiju, biraš kerove i, naravno, teren na kojem ćeš loviti. A da bi lov bio uspješan i bezbjedan, sve mora biti precizno isplanirano i do detalja analizirano i utvrđeno. Dogovor se potom mora strogo poštovati, a onda ni rezultat ne može izostati.

– Ja sam zbog lova mnogo toga u životu propustio. Dok su moji drugovi šetali i provodili se, ja sam bio i lovu. Oni su učili, studirali, pravili karijere, a ja sam studirao po albanskim planinama, po Prokletijama, Komovima, Mokroj planini, Čakoru, po kanjonima i planinama širom Crne Gore i Srbije, po vučjim potocima, bijelim vodama i crnim izvorima… i ne kajem se, još jedan život bih potrošio tako. Ja sam imao jednu bratsku družinu koja je jednom dušom disala, gdje je svako od nas mislio o svima ostalima. I potpuno sam siguran, pravo drugarstvo, prijateljstvo, kumstvo, pobratimstvo ne može se nigdje steći kao u lovu.

– Hoću samo da spomenem pokojnog Radonju Ivanovića. Poznati profesor fizičkog vaspitanja, fudbaler, trener, bio je takođe veliki zaljubljenik u lov. Bio je devet godina stariji od mene, a svejedno, kad mu se rodio sin jedinac mene je zvao da ga krstim. Nažalost, u lovu je i glavu izgubio, i to mi je bio jedan od najtežih trenutaka u životu. Desilo se to 1989. godine. Bio je već kraj sezone. Njih sedam-osam je tog dana krenulo u lov, ja zbog nečeg nijesam mogao. Otišli su na planinu Mokru. Popeli su se na šumoviti vrh Vranina glava, naizgled bezopasno mjesto. Kako je gdjegdje još bilo snijega i zemlja još smrzla i mokra, on se na jednoj strmini nekako okliznuo i naglavačke poletio u ambis… Uzalud su njegovi drugovi brzo dotrčali i pokušali da mu pomognu, udar u jedno stablo i povrede kičme bile su smrtonosne.

Grdosija od tri metra
– U lovu, pogotovu na terenima na kojima sam ja vazda lovio, nijesu rijetke situacije i iskušenja kad čovjeku, suočenom sa opasnostima i smrću, za tren kroz glavu proleti cio život. Trebalo bi mnogo vremena i prostora, cijelu knjigu da napišeš, kad bih počeo da pričam sve zgode, ali i nezgode koje sam doživjeo u lovu. Mnoge od tih priča su toliko nevjerovatne, "lovačke", da ja izbjegavam i da ih pričam, pogotovu ako nemam pouzdana i istinita svjedoka. Izdvojiću samo jedan trenutak kada sam u lovu doživio strah, nešto što čini mi se, ne bih drugi put preživio.

– Bilo je to, zapamtio sam za sva vremena, 13. juna 1997. godine. Ja i Ljubiša – Gašo Ivanović, moj veliki prijatelj i vrhunski lovac, odemo put Komova. Poveo ja i sina Duška, bila mu tek četrnaesta godina, ali je već dosta dobro baratao oružjem. Duška ostavimo u šumi pored Mojanske rijeke, a Gašo i ja odemo još dva kilometra uz planinu. U jednom momentu ja sam za tren vidio medvjeda, ogroman, kapitalac, zamače preko jednog proplanka i ode pravo dolje prema Dušku. Ne potraja, puška se glasnu. Jedan pucanj i onda muk, ne čuje se ništa sem huka Mojanske rijeke. I Gašo i ja smo dobro znali da se takvo čudo ne može savladati jednim metkom, a još bolje znadosmo kako je opasan ranjeni medvjed. Potrčali smo prema Dušku. Ja ni danas ne znam kakve su mi sve strašne slike prolijetale kroz glavu. Bio sam, čini mi se, potpuno obnevidio od silnog straha, uvjeren da je medvjed rastrgao Duška. Mi tamo, evo Duška, drži pušku, smije se, zdrav čitav, a na tridesetak koraka od njega leži mrtav medvjed. Kad se medvjed iznenada pojavio pred njim, on, možda i ne shvatajući u kakvoj je opasnosti, ostao pribran, nanišanio i dobro ga pogodio pored same plećke. Pri tom je imao veliku sreću pa je jedna kugla pogodila direktno u srce. Glavu i kožu (duga je tačno dva metra i 87 centimetara, prim. B. S) evo čuvamo i danas kao ponajvrednije trofeje u našoj lovačkoj zbirci. U svom dvorištu napravio sam prizemnu drvenu kuću i pretvorio je lovački muzej.