Svako vrijeme ima svoje simbole, ali rijetko koji simbol je tako precizno ogolio karakter savremene crnogorske društveno-političke stvarnosti kao što je to uradio nedavni ulazak vojnog broda u bokokotorske vode. Dolazak predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, prije nekolike godine u Crnoj Gori i to ni manje ni više nego ratnim, vojnim brodom predstavljao je klasičnu demonstraciju sile, paradigmu regionalnog hegemonizma i, u krajnjoj liniji, otvorenu provokaciju usmjerenu prema dostojanstvu ove zemlje i srpskog naroda.
Međutim, ono što daleko više zabrinjava od same hrvatske militantne ikonografije jeste zaglušujuća tišina tadašnje „građanske“ i „evroatlantske“ javnosti. Ta politička i medijska elita, koja na dnevnom nivou pati od hronične budnosti kada god treba konstruisati navodni „maligni srpski i ruski uticaj“, nijemo je posmatrala kako se tuđa ratna krstarica ljuljuška u zalivu koji je vjekovima bio sinonim za slobodu. S druge strane, ta ista elita neprekidno orkestrira brutalne napade na našu maticu Srbiju i njenog predsjednika Aleksandra Vučića, pretvarajući svaku ekonomsku investiciju, kulturnu vezu ili legitimnu pomoć srpskom narodu u Crnoj Gori u dežurnog krivca za sve domaće promašaje.
Dolazak vojnog broda nije bio incident, to je sistem. To je samo logičan nastavak jedne agresivne, revizionističke politike koju Zagreb u kontinuitetu sprovodi prema Crnoj Gori, koristeći svoju poziciju članice EU kao instrument ucjene.
Podsjetimo se hronologije koja se u ovdašnjim medijima svijesno gura pod tepih: Pitanje Prevlake: Neriješeno teritorijalno pitanje gdje Hrvatska konstantno pokazuje maksimalističke pretenzije, pokušavajući da potpuno ovlada ulazom u Boku.
Otimanje broda „Jadran“: Školski brod „Jadran“, biser naše pomorske istorije i vlasništvo koje je legitimno pripalo nama, kontinuirano se pokušava kidnapovati kroz diplomatske pritiske.
Ideološko brendiranje Boke: Pritisak za promjenu naziva bazena u Kotoru i pokušaji brisanja srpskog kulturnog i istorijskog kontinuiteta ovog područja, kako bi se Boka predstavila isključivo kao „hrvatski kulturni prostor“.
Kada državnik jedne susjedne zemlje dolazi na diplomatski samit ratnom krstaricom, on ne šalje poruku dobrosusjedstva, već poruku superiornosti. Zamislimo, za trenutak, histeriju koja bi nastala u Podgorici, Cetinju ili Sarajevu da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u zvaničnu posjetu došao u pratnji vojne mehanizacije? Dan i noć bi se ispisivale rezolucije, sazivale sjednice Savjeta bezbjednosti, a dežurni analitičari bi naricali nad suverenitetom. Ali kada Milanović uplovi vojnim brodom, to se u ovdašnjem narativu prevodi kao „evropski manir“ i „partnerski pozdrav“.
Ono što ovaj prećutani skandal čini suštinski nemoralnim jeste istorijski kontekst koji se tiče upravo vojnih snaga Hrvatske. Niko od domaćih dušebrižnika, koji se kunu u ljudska prava i suočavanje s prošlošću, ne smije da pomene Split i zloglasni logor Lora. Tamo su, tokom devedesetih godina, zvjerski mučeni, prebijani i ubijani naši sugrađani, vojnici i rezervisti iz Crne Gore, pripadnici Nikšićko-šavničke grupe.
Kako je moguće da politička Podgorica danas sa aplauzom i snishodljivošću dočekuje vojne simbole države koja nikada nije suštinski procesuirala zločine u Lori, niti je podigla dostojanstven spomenik nevino stradalim žrtvama našeg kraja? Odgovor je jednostavan, u konstelaciji antisrpskog integralizma, sve je dozvoljeno, pa i gaženje sopstvenih žrtava radi dobijanja imaginarnog „zelenog svjetla“ iz Zagreba i Brisela.
Nasuprot ovom podaničkom ćutanju pred Zagrebom, stoji paranoični dežurni napad na Beograd. Srbija se napada zbog auto-puteva, zbog doniranih vakcina, zbog kulturnih centara, zbog činjenice da ekonomski jača i da ne dozvoljava da srpski narod u regionu bude sveden na nacionalnu manjinu bez prava glasa. Aleksandar Vučić je kriv samo zato što je Srbiju podigao sa koljena i što je jasno definisao obavezu matice da brine o svom narodu gdje god on živio, poštujući međunarodno pravo.
Autošovinistički uređen um ne može da podnese uspješnu Srbiju, jer u njoj vidi ogledalo sopstvene nesposobnosti i zavisnosti. Zato im je lakše da ponizno ćute pred hrvatskim topovnjačama, nadajući se da će ih Zagreb pohvaliti za poslušnost, dok istovremeno histerišu na srpsku trobojku ili bilo kakvu manifestaciju srpskog zajedništva.
Kao integralni Srbi, koji istoriju ne posmatraju kroz prizmu dnevnopolitičkih grantova već kroz prizmu vjekovnog opstanka, moramo jasno reći, Boka je bila i ostaće mjesto susreta, ali nikada mjesto srpske kapitulacije. Naša obaveza je nepristajanje na dvostruke aršine. Poštujemo sve susjede, ali ne dozvoljavamo da nam vojni brodovi uplovljavaju kao lekcija iz poslušnosti, dok se istovremeno odričemo svojih sunarodnika iz Srbije. Naša budućnost nije u saginjanju glave pred tuđom silom, već u čvrstom, akademskom i dostojanstvenom zastupanju srpskih nacionalnih interesa, očuvanju naše baštine i neraskidivom jedinstvu sa Beogradom i Banjalukom. To je jedini garant da ćemo, kao narod, opstati!
Piše: Spasoje Tomić
Zabranjeno je preuzimanje, kopiranje ili prenošenje teksta, dela teksta ili fotografija sa sajta vesti-online.com bez izričitog navođenja izvora i aktivnog linka ka originalnom tekstu na našem sajtu.
Svako kršenje ovog pravila biće smatrano povredom autorskih prava i biće prijavljeno u skladu sa zakonom.
