Episkop Grigorije: Ova bolest nas podučava da smo svi jedno (VIDEO)

Episkop diseldorfski i nemački Grigorije uputio je za Vaskrs 2020. poslanicu vernicima ove eparhije. Poslanicu prenosimo u celosti.

Dragi narode, Hristos vaskrse!

Pozdravljamo vas ovim radosnim pozdravom, koji se – kako kaže Jevanđelje [Mt 28, 1] – onog čudesnog nedjeljnog jutra, na osvitku prvog dana nedjelje, pronosio poput šapata i nevjerice među Hristovim učenicima u Jerusalimu. Tog jutra se, jednom zasvagda, promijenio smisao ljudskog bitisanja na zemlji. Tog jutra je Vaskrsenje Hristovo postalo okosnica i cilj našeg postojanja i naše vjere u Život vječni. Jednom riječju, Vaskrsenje Hristovo, a kroz njega i naše vaskrsenje – postali su smisao i cilj našega života.

I baš kao i u pomenute Hristove dane, i danas su teška vremena i ne možemo a da ne primijetimo da, uslijed krize koja nas je zadesila, pristižu smutnje s raznih strana, a nesigurnost, strah i neizvjesnost postali su sastavni dio naše svakodnevice. Uz sve nedaće s kojima se suočavamo, pored mnoštva stvari na koje smo navikli i za koje smo trenutno uskraćeni, ovoga proljeća ni sâm Vaskrs nećemo proslaviti na uobičajen način – sabrani zajedno na božanstvenoj liturgiji u hramovima. Iako nas ta spoznaja rastužuje, veoma je važno da se stalno krijepimo mišlju da tu „žrtvu“ privremene odvojenosti podnosimo kako bismo zaštitili i sačuvali svoje bližnje i sebe, to jest ono najdragocjenije čime nas je Gospod obradovao – a to je dar života. U sve ove dane, tokom kojih nismo u mogućnosti da odlazimo u hramove na svete liturgije, treba neprestano da hrabrimo sebe i druge da ova kriza neće trajati vječno, te da će se i ova nevolja, kao i mnoge druge prije nje, okonačati i da ćemo, kao i ranije, opet moći da odlazimo u hramove i učestvujemo u bogosluženjima. A dok ne nastupi taj čas, blagi Gospod će, siguran sam, naše molitve primati ma gdje ih i u ma kakvim uslovima ih uznosili i izgovarali. Jer sjećajmo se uvijek toga da su hrišćani nebrojeno puta tokom proteklih 2.000 godina bili uskraćivani za mogućnost da se u hramovima sabiraju i mole, ali to ni najmanje nije uticalo na snagu njihove molitve i vjere u Gospoda.

I zaista, ne moramo se vraćati daleko u prošlost, niti moramo pogled svoj upravljati ka ostalim narodima ovoga svijeta, dovoljno je samo da sagledamo sopstvenu istoriju. Sjetimo se tako svih naših predaka koji su stradali u logorima poput Jasenovca. Ako bi bila tačna tvrdnja da je neophodni uslov našeg opštenja s Bogom učešće u liturgiji i drugim zajedničkim bogosluženjima – znači li to da su ti stradalnici bili bogoostavljeni, budući da mjesecima i godinama nisu bili u mogućnosti da prisustvuju evharistiji? Naprotiv! Usudio bih se reći da Gospod u koga vjerujemo ne ukida stradanja, ali je uvijek i prvenstveno s onima koji pate – On ih tješi i sastradava s njima, samo ako ga oni žele. Stratišta su zapravo Gospodu Bogu našem obitavalište, čak češće negoli velelepni hramovi, ako se već upuštamo u takva poređenja. Stoga ne budimo malovjerni i malodušni, ne očajavajmo već budimo strpljivi i u smirenju dočekajmo predstojeći praznik, kao svjedočanstvo pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, nade nad beznađem!

Bez obzira na to što su nastupili teški trenuci za sve nas, želio bih da vas podsjetim na još nešto što smatram iznimno važnim, na dvije snažne i okrepljujuće poruke koje će nas, vjerujem, istinski podići i utješiti, a koje je svojevremeno, tog svijetlog vaskršnjeg jutra, Vaskrsli Gospod uputio svojim učenicima. Te Hristove riječi, koje bi i mi kao pozdrav trebalo neprestano da upućujemo jedni drugima, glase: „Radujte se!“ (Mt 28, 9) i „Ne bojte se!“ (Mt 28, 10). Vjerovatno ćete se zapitati: Kako da se radujemo kada nam je većina toga što nas je činilo radosnima uskraćeno i oduzeto, i kako da se ne bojimo kada svaki dan, sa svih strana svijeta, pristižu vijesti o smrti!? Da, istina je da je svakako nemoguće čovjeku da se ne boji, jer strah je prirodni izraz slabosti našeg postojanja. Uostalom, pomenute riječi „Ne bojte se!“ upućuje svojim učenicima vaskrsli Hristos. I njega vidjevši – oni su se bojali. Ali važno je da ne zaboravimo to da i strahovi mogu biti različiti. Vaskrslog Hrista uplašili su se i vojnici koji su čuvali njegov grob i njegovi učenici. Strah ovih prvih je bio očajnički, dok Hristove sljedbenike, naročito žene-mironosice i samu Bogorodicu, uprkos svoj tuzi i strahu, nisu napustile vjera i nada. Zato bi poziv „Ne bojte se!“ još bolje bilo prevesti sa „Ne očajavajte!“ ili, parafrazirajući apostola Pavla – „Ne bojte se kao oni koji nemaju nade!“ (1Sol 4, 13). Zato, uprkos svemu što vidite i čujete, uprkos svim vašim strahovima i bojaznima, ustreptalog srca vas pozivam: Radujte se i ne bojte se, jer nas oslobodi Spasiteljeva smrt, kako nam veli Sveti Jovan Zlatousti. Radujte se i ne bojte se, jer vaskrse Hristos, i raduju se anđeli!

Sjetimo se i toga, draga braćo i sestre, da smo prije svega nekoliko nedjelja živjeli ne misleći tako često na Boga i život vječni – naprotiv, jurili smo za obavezama, za poslom, za životom, bez pomisli da mu ima kraja. Sada pak imamo više vremena i stoga češće mislimo o smrti, a zapitali smo se i šta je to stvarno važno, šta je to suštinsko u našem životu? Neobična ali moćna bolest nas je neumoljivo podsjetila na istinu da je naš život prožet smrću i da on još uvijek nije život u punom smislu te riječi. I zato konačno nemamo izgovor da se ne vratimo i ponovo obratimo Bogu Životodavcu, i to ne samo jezikom nego i srcem, u kojem uvijek ima mjesta za njega. Bili smo, izgleda, zaboravili na to da smo samo gosti i putnici u ovome svijetu, ali nas je nemilosrdna bolest opomenula, i još uvijek nas opominje, da je sve na šta smo se do sada oslanjali prolazno. I uspjeh. I novac. Sve, sem Gospoda, koji nam govori: Ne bojte se! Jer On je uvijek s nama, čak i kada mi nismo s njim, On je s nama i onda kada mi ne mislimo na njega, i On je taj koji nam govori da se ne plašimo, već da se radujemo jer će sve ovo proći!

Navedene riječi Gospodnje pružaju nam drugačiji pogled na naše postojanje i iz korijena mijenjaju duhovno raspoloženje iz kojeg posmatramo život i vječnost, tu istu vječnost koju često olako zaboravljamo. U tom svjetlu, sjetimo se i toga da su mnogi od nas, i to ne samo u kontekstu ove krize, istinski privilegovani. Tako smo mi, stanovnici bogatih zemalja, tužni i uplašeni jer smo lišeni mogućnosti da se viđamo s prijateljima u finim restoranima, da putujemo, prisustvujemo utakmicama, odlazimo u pozorišta i bioskope, a zapravo bi trebalo, makar na trenutak, da se prisjetimo da već godinama u svijetu bukti izbjeglička kriza, te da milioni ljudi, od kojih su mnogi hrišćani, pa i pravoslavni, ništa od ovih stvari koje se nama gotovo podrazumijevaju ne mogu ni da zamisle. Oni ne samo da ne vode bogat društveni život već ne mogu sebi da priušte ni najnužniju ljekarsku brigu, ni posao, ni dom, i, ma kako to paradoksalno zvučalo, ni sada, u nedaći izazvanoj pandemijom, nemaju, sem golog života, šta drugo da izgube, jer su sve već izgubili, i to pred našim – nerijetko odveć ravnodušnim – očima. Za većinu pomenutih životnih blagodeti uskraćeni su, zbog teških socijalnih prilika i siromaštva, nažalost i brojni naši sunarodnici u svojim domovinama. Hristos, međutim, nikoga od maločas nabrojanih stradalnika ne zaboravlja i ne gleda ravnodušno (a mnogi među njima, eto, nemaju prilike da svečano i bogoslužbeno proslave ko zna koji po redu Vaskrs!).

Sjetimo se stoga makar danas svih onih pred kojima smo čak i u ovim vanrednim okolnostima i te kako privilegovani, te iskoristimo pruženu priliku da nuždom zadobijeno vrijeme koje provodimo u svojim domovima iskoristimo da se iskreno zagledamo u sopstvena srca i da promislimo o tome kako da sebe učinimo boljim, kako bi svijet u kome živimo bio bolji, ne samo za nas već za sve ljude, a pogotovo one u nevolji. Ako tako budemo činili, istinski sam ubijeđen, Hristos će ovoga Vaskrsa vaskrsnuti i u nama! Naša srca će se od kamene pećine pretvoriti u najsvijetliji dom u svim svjetovima i biće ljepša od svake carske odaje! Nadam se samo da ćemo Hrista Boga našega u svojim srcima zadržati i nakon što se ovi dani iskušenja okončaju, te da ga nećemo zaboraviti i ponovo odbaciti.

I za kraj, mila braćo i sestre u Hristu, još jednom vas pozivam da budete razboriti, da ne posustajete duhom, te da u malodušju ne povjerujete da će nas – makar i na tren – Bog naš divni ostaviti same i neutješne, jer je milost vaskrslog našeg Gospoda beskonačna i ljubav neizmjerna! I zato, riječima vaskršnje pjesme, oprostimo i mi jedni drugima, i iskreno se i jače nego ikada u ljubavi prema Bogu i jednih prema drugima sjedinimo i zapjevajmo našu hrišćansku odu radosti i uskliknimo: Hristos vaskrse iz mrtvih, smrću smrt uništi i svima u grobovima život darova!