– Vođenje firmi u inostranstvu me je kao ženu izgradilo u snažan karakter i tako srozao i sliku o muškarcima kao vitezovima – kaže Helena za „Vesti“ u priči o fragmentima svog burnog i zanimljivog poslovnog života u svetu.
Helena Mihić i italijanski partneri su stoprocentni vlasnici fabrike u Brodu, bez ikakvog tereta, a Upravni odbor je donoseći odluku o prodaji, upravo Helenu, kao poslovnu ženu i Srpkinju, ovlastio da upravlja prodajom ove fabrike, koja na 36 hektara zemljišta u centru Bosanskog Broda sadrži tri upravne, četiri poslovne zgrade, tri skladišta, dve trafo-stanice i dodatne prateće objekte.
Fabrika je pre nekoliko godina procenjena na tri miliona evra, ali, kako kaže Helena, zadatak određivanja poslednje cene je njoj poveren. Volela bi, kako dodaje, da iz patriotskih razloga, ako treba i po znatno manjoj ceni, fabriku kupi neko iz Republike Srpske, nezavisno od nacionalnosti jer, smatra, da je šteta da završi u rukama stranaca. Bilo bi joj drago da se neko javi na mejl adresu h.mihic@yahoo.com. Sve ponude će pažljivo razmotriti.
Na pitanje, kako se kao žena sa titulom mis snašla u svetu surovog biznisa i kako se bori sa poslovnim „ajkulama“, Helena odgovara da joj karijera nije bila teška, da se ne plaši, šaljivo dodajući da je „ajkule“ odmalena imala u kući jer su joj roditelji akademski građani i uvek bili na nekim funkcijama. Povukla je, kaže, genetski kod strogo poslovnih i visokih životnih moralnih načela i radne discipline.
– Vizionar sam i kad dobijem jasnu viziju o novim projektima, za mene prepreke ne postoje – tvrdi Helena.
Dodaje da je titulu najlepše žene u tadašnjoj Jugoslaviji nosila s poštovanjem i da lepota „dar od Boga koji se ne sme zloupotrebljavati“, ali da je uvek mnogo cenila „manje lepe žene“. Kaže i da joj se muškarci ne udvaraju mnogo jer se plaše lepih i pametnih žena, ali da su oni retki koji znaju da prepoznaju lepotu i inteligenciju, odani saradnici. Ona, veli, sama od muškaraca nikada nije bežala, ali ih je često postavljala na „svoje mesto“, pa su se neki osećali kao „ubačeni u kotao vrele vode“.
Helena navodi i da je radnicima u svojim preduzećima gde god je poslovala uvek pomagala, uvek ih nagrađivala onim što je im je bilo potrebno jer je iz senke i dobrih namera pratila kako žive njihove porodice. Voli, kaže, da pomaže ljudima, bolesnoj deci, crkvama. Smatra da tako deli ljubav koju nosi u sebi.

Iskustvo pretočila u romane