Centar za istraživanje bezbednosti (CIB) je, u jednoj od svojih analiza, analizi istakao kompleksnost civilno-vojnih odnosa, važnost civilne kontrole vojske, ali i njeno, uslovno rečeno, naličje.
Tekst prenosimo u celosti:
„Civilno-vojne odnose u najširem smislu možemo tumačiti kroz korpus odnosa vojske i društva u svakom mogućem smislu, ne nužno kao kroz kontrolni mehanizam civilnih instanci nad sistemom odbrane. Vojska se javlja kao važna odrednica države na više nivoa – od temeljne poluge moći u odbrani države, preko institucije koja ima važno mesto u etimologiji naroda, do organizacije koja utiče na tehnološki i ekonomski napredak.
Demokratska i civilna kontrola sistema odbrane, pak, podrazumeva da sve odluke koje se donose o razvoju i upotrebi elemenata sistema odbrane budu u nadležnosti demokratski izabranih organa civilne vlasti. Suština procesa demokratske i civilne kontrole sistema odbrane Republike Srbije obuhvata sticanje uvida legitimno izabranih predstavnika građana u stanje sistema odbrane.
Cilj kontrole jeste da se utvrdi da li je delovanje sistema odbrane u skladu sa pozicijom utvrđenom Ustavom, kao i sa politikom koju navedeni predstavnički i izvršni organi vlasti utvrđuju u svojim aktima.
Načelo demokratske i civilne kontrole vojske postavljeno je kao ustavni princip prema kojem je Vojska Srbije pod demokratskom i civilnom kontrolom, a Narodna skupština vrši nadzor rada službi bezbednosti.
Demokratska i civilna kontrola Vojske Srbije naročito obuhvata kontrolu upotrebe i razvoja Vojske Srbije, internu i eksternu kontrolu troškova za vojne potrebe, praćenja stanja i obaveštavanja javnosti o stanju priprema Vojske Srbije, obezbeđenje slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja i utvrđivanje odgovornosti za vršenje vojnih dužnosti u skladu sa zakonom.
Demokratsku i civilnu kontrolu Vojske Srbije vrše: Narodna skupština, predsednik Republike Srbije, zaštitnik građana i drugi državni organi, u skladu sa svojim nadležnostima, kao i građani i javnost.
Najbolji primer namere da se civilna kontrola vojske sprovede na zakonom zasnovan način jeste i kroz način delegiranja oficira u Vojsci Srbije, koji su, zavisno od mesta u komandnoj hijerarhiji, na to mesto imenovani od strane predsednika Republike i ministra odbrane (koji su civilni predstavnici naroda), te načelnika Generalštaba (za koga važi floskula da je “najveći vojnik među političarima i najveći političar među vojnicima”).
Pitanje nadzora nad celokupnim sistemom bezbednosti države jeste od velike važnosti da se, s jedne strane, spreči da instance ovog društvenog podsistema postanu otuđeni centri moći, te da se, na taj način, očuva demokratski karakter vlasti, tamo gde ga ima, naravno. S druge strane, mora postojati mera u samom zahvatu kontrole, odnosno, mora postojati prostor da pitanja koja zahtevaju stručna znanja iz korpusa vojne nauke i prakse, budu rešavana ili da njihovo rešavanje bude predloženo od vojnih eksperata iz sistema odbrane. Dakle, dva procesa koji čine funkcionalno jedinstvo, moraju biti zastupljena u samoj kontroli.
Ono što se vrlo često prenebregava, i što u neku ruku predstavlja naličje civilne kontrole sistema bezbednosti, jeste potencijalna opasnost da se sistem bezbednosti, pretvori u zamorče vladajuće političke elite, te da se na taj način, suštinski, izvrši zarobljavanje ne samo vojske, već i drugih elemenata izvršnog dela sistema bezbednosti (policije, obaveštajnih i bezbednosnih službi), kroz postavljanje politički podobnih, a ne nužno kompetentnih kadrova na kritične pozicije u hijerarhiji sistema odbrane i bezbednosti države. Tada govorimo o političkoj instrumentalizaciji i to predstavlja jedan od najperfidnijih, ali i najopasnijih načina zloupotrebe bezbednosnih i vojnih resursa jedne zemlje.
To, naravno, nikako ne znači da treba odustati od načela demokratske, civilne kontrole vojske, već da treba biti svestan dometa i nedostataka iste, ukoliko se ode u krajnost koja se ne priželjkuje, ne samo zbog neefikasnosti u realizaciji zadataka koji su postavljeni pred samu vojsku kao najveću oružanu silu u zemlji, već i zbog realne opasnosti po državu i njene građane ukoliko dođe do zloupotreba”, navodi se u analizi Centra za istraživanje bezbednosti (CIB).
Civilna kontrola vojske je glupost i to namerna, da bi se Srbija oslabila.