U tom bogatom ruhu Srbi su dojahivali o praznicima pred crkve, a žene su nosile isto tako dobro nakićene šamije, koje su se najduže zadržale u Petrinji i Kostajnici.
I pravoslavni sveštenici su se držali crkvenih propisa u odevanju, ali su njihove žene i kćeri među prvima napuštale odelo iz zavičaja i prigrljivale evropsku, zapravo, nemačku modu.
Srpskim sveštenicima je još 1730. mitropolit Mojsije Petrović propisao građansko odelo, koje je opisao hroničar onog vremena Nikola Begović: "Dve dugačke anterije, čohu ugasito modru sa crnijem rancima, a postava je sprijeda plave svile, jednaka sa svilenim pojasom, koji se priveže nešto užom jednake boje trakom. Ima i crvene postave i pojaseva, ali je ovo odličje za prote i namesnike, ili već koga vladika odlikuje".
Ovu uniformu je obnavljao i doterivao vladika Lukijan Mušicki. Uveo je od katolika kapicu, nazvanu šepica ili ćelepuš od crnoga baršuna. To je postao neizbežni deo nošnje pravoslavnih dostojnika u Hrvatskoj, a kada je dolazio u gradove, pop je mogao da ima i okrugao šešir od zečjeg krzna. Vladika Jevđenije Jovanović zabranjivao da se brije brada, ali se ona morala uredno podbrijavati, a skraćen je i perčin, kika od kose, koja se u Srbiji dugo održala. Srpski sveštenici među graničarima su mogli da navlače i rukavice, ali sa njima nisu smeli pred vladiku.
I same austro-ugarske vlasti su propisivale šta će srpski narod nositi. "Što se nije dalo mrakom, a ono je išlo šakom", pisao je Begović. "Neki đeneral Šercer nad Krajinom zapovijedao je, da se srpsko odijelo skine i odbaci. Prve kuće u narodu tako su na nišan taj dolazile".
Ipak, u narodu su se dugo zadržale osnovne tkanine iz starog kraja. Bilo je to belo i vezeno prtište iz konoplje, od koga se pravilo rublje, košulje, peškiri i posteljina, i suknište, koje je moglo i da se bojadiše, a služilo je za pregače, pojaseve, haljinice, kabanice.
Gospodar kuće je strigao ovce, pa vunu razdeljivao na krevete, a svaka žena je dobijala deo na brigu. Koliko žena, toliko je bilo i mornih lonaca, u kojima se vuna morila, bojila. Za svaku boju, bilo to crvena, plava, žuta, crna ili zelena, koristila se posebna biljka, a bojenje je moglo da potraje danima, pa i nedeljama.
