T. Čakarmiš
Pogled sa planine Bišop od kog zastaje dah

Destinacija je najjužniji deo države Viktorije, pa samim tim i cele Australije, izuzimajući Tasmaniju. Decembar je mesec, pripremamo nepromočive jakne i slojevitu odeću; (neretko netačna) prognoza najavljuje hladnije vreme i jače vetrove.

Tek došavši iz Evrope, vozim se na suvozačevom mestu zelenim dolinama Gipslenda, gde načičkana krda vagu goveda obećavaju vlasnicima ozbiljne profite, i pomišljam, da li je dvadesetosmočasovni let bio opravdan, ne liči li ovo na Božić u Portugalu ili na obali Bretanje?

Međutim, već pri prolasku kroz manja mesta Gipslenda – Lok, Korumbura, Leongata, Minija, postaje jasno da je ruralna Australija iskustvo za sebe.

Oberon bej

Prostorno planiranje je precizno i u ravni, ulice se seku pod pravim uglom, a mesta za parkiranje naveliko prevazilaze broj ljudi na ulici. Međutim, tik pre nego što ih nepravedno otpišem kao usputna mesta za pauzu, bogatstvo kulture me zapljusne.

Svako od ovih mestašca ima par kafića, restorana, pa i galerija i radionica, koje igraju mnogobrojne uloge u zajednici, ljudi se sreću, razmenjuju vesti, hvale dečicu kako su porasla i kliču kako je kafu izvanredna (i jeste).

U Leoganti je barista ujedno i vlasnik organske radnje, gde oglasna tabla kaže da Majk drži časove za nove bariste i bira slike aboridžanskih umetnika koja su okačena po svim zidovima kafića.

Ovaj radnik, vlasnik i kustos je nalik drugim lokalnim ‘zvezdama’. Kao Alison Lester, koja je prepoznata autorka knjiga za decu, a živi u Fiš Kriku, gradiću od nešto manje od hiljadu stanovnika. Ceo Gipslend je nalik Majku i Alison, daleko zanimljiviji nego što bi se na prvi pogled pomislilo.

Posle tri i po sata vožnje od Melburna, stižemo na iznenađujuće sunčan Wilson’s Promontory (ili Vilsons Prom, kako mu tepaju lokalci). Nacionalni park se proteže na preko pet stotina kvadratnih kilometara, a završava se Sout pointom, gde se od 1859. godine nalazi svetionik.

kviki bič

Pre automatizacije, svetionik su održavale četiri porodice, koje su i živele na krajnjem jugu. Danas je moguće odsesti u njihovim nekadašnjim kućicama, ali to zahteva blagovremenu rezervaciju. Odlazak do svetionika iziskuje devet sati hoda u jednom pravcu, pa je naš prvi izazov ipak bio uspon na planinu Bišop.

Na uspon smo krenuli sa centralne i sigurno najprometnije lokacije parka, kamp odmarališta Tajdel river, gde staje besplatni autobuski prevoz koji posetioce vodi do parkirališta Telegraf sedl, naše početne tačke.

Na Badnji dan, 24. decembra, autobus je poluprazan, a i ta grupa ljudi se brzo razvuče i šetnja od devedeset minuta je tiha, ostavljajući nas da se divimo stablima banksije, koja izgledaju čvrsto i kao da su to od vremena Bun Vurung i Gundaj Kurnaj naroda.

Poslednji koraci do vrha vode uz kamene stepenice koje se završavaju iznenadno, otkrivajući jedan od najlepših pogleda na zapadnu obalu Vilsons Proma. Kilometre i kilometre peščane plaže i male zalive ‘prepoznajemo’ uz pomoć gugl mape.

Tu su Viski bej, Norman bič i Skviki bič, koja se tako zove zbog svog mekog, ali ‘škriputavog’ peska. Tamo se svako nezavisno od godina oseća kao dete dok se pita: „A šta ako stanem ovako ili naskočim onako?“ Iz mog iskustva, škripi ma kako skakutali!

Teodora već drugo leto provodi kod majke u Australiji

Posle Skviki biča dolaze Oberon bej i Litl Oberon bej, koje smo obišli malo dužom šetnjom od petnaest kilometara. Za ovu šetnju, najčešće tačke polaska ili dolaska su, takođe Telegraf sedl i Tajdel river. Ta ruta otkriva šumu, hlad i unutrašnjost Vilsons Proma u jednom pravcu, a prizore, beskrajnih plaža u drugom. Ovo nije pogled sa vidikovca, već vijugava ruta koja vodi kroz same plaže, po pesku, pa ponovo kroz stenoviti park koji se uzdiže iznad plaže.

Baš ta vrtoglava promena perspektive pruža nešto što mi se učinilo specifično australijski, posetilac prestaje da bude turista i postaje amaterski istraživač, neko ko počinje da ceni prirodu i doživljava sebe kao deo nje.

Vilsons Prom nudi još bezbroj prilika za to iskustvo istraživača. U šetnjama do Miler lendinga, gde raste obilje mangrova i smenjuju se zelene krošnje i izvirujući korenovi koji rastu ’naopačke’, kao i u toku Lili Pili Guli šetnje, gde oni srećniji mogu da spaze ekidnu ili valabija, često smo se mimoilazili sa porodicama koje su decu vodila ’pod ruku’, na leđima, ili u kolicima. U društvu malih istraživača činilo mi se da i oni veći lakše ulaze u ulogu.

Vraćajući se na pomisao o Portugalu i Bretanji, danas se blago podsmevam svojoj naivnosti.

Bez načičkanih restorana na obali, bez puno oznaka i reklama na putu, bez prevelikih grupa turista koji čekaju u redu da naprave istu sliku, Vilsons Prom i južna Viktorija dozvoljavaju da na trenutak izgubimo pojam o sebi kao o turistima. Već po tome, ne liči ni na jedno drugo mesto. A to svakako opravdava dvadesetosmočasovni let.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here