Novi list
RIJEKA – Dobrog zdravlja i još boljeg uma, u 73. godini života Marko Jurković još ima volje za radom. – Otac mi je umro u sto petoj godini života, 25 godina bio je šumski radnik, pa 25 godina bačvar, a na kraju još toliko godina bavio se poljoprivredom. Jesam li vam time sve rekao? – u šali je dometnuo majstor Marko i zapravo ga je sjećanje na oca potaknulo na priču o svom životu, sve do kada je zadnji put zaključao vrata radnje u kojoj je većina Riječana barem jednom u ovih 48 godina zatražila popravak kišobrana ili brušenje škara.
x A nije bilo tako davno kad je kupovina kišobrana bila mala investicija. Oni kvalitetni bili su skupi, pa bi svaki feler ili puknuta žica na njemu podrazumijevao popravak. A onda, kišobrani su postali potrošna roba, vrijede kolika im je i cijena. Ne sjeća se stari majstor kada je posljednji put naoštrio manikir škarice, što je nekada bilo uobičajeno. Baš kao što su muškarci nekada redovito nosili britvice na oštrenje, a i one su danas ustupile mjesto žiletima. – Rodio sam se u Lici, u Kuterevu. Naukovao sam za brusača u Bjelovaru, kod gradonačelnika Bjelovara Antona Negrija. On je, znate, bio precizni mehaničar. Završio sam Školu učenika u privredi i u Zagrebu godinu dana radio na crno. U vojsku sam otišao 1962. u Niš, pa u Kruševac. I tamo upoznam Franju Bucića, majstora koji je imao brusionu. Kazao mi je tada da se vodi kao pravoslavac, a nije bio, samo da mu je tako lakše raditi. I taj majstor Franjo, kad god bih ja dobio izlaz iz kasarne, dopustio bi mi da radim kod njega. Vratim se ja u Zagreb nakon vojske… E, ali stiže pismo iz Kruševca, piše meni Franjo: "Marko, dođi u Kruševac, dajem ti pola radione". Kod majstora Franje sam naučio popravljati kišobrane i tada sam dobio licencu za popravak kišobrana. A te 1965, dok sam bio u Kruševcu, oženim se za svoju Veru Marčinko i odlučimo da se preselimo u Rijeku. Čujem da u Rijeci jedan zanatlija želi ustupiti prostor i zanat. Prvih pet, šest mjeseci spavali smo u radionici.
x Radio sam za RIO, za KBC brusio instrumente, osobno odlazio po medicinske instrumente u operacijsku salu na kirurgiju, ginekologiju, radio subotom i nedjeljom kako bi bilo sve spremno za prvi radni dan. Meni su dolazili iseljenici iz Australije i Amerike, donosili po deset britvica, znala je mušterija da će biti mirna deset godina… Danas se škare serijski proizvode, ali nema više švedskog čelika i njemačke izrade – zaključuje stari brusač Marko Jurković.
