Sudansko priznanje Kosova usledilo je posle velikih promena u arapskom svetu koje su vrhunac doživele krajem prošle godine i meteorskim padom Bašara al Asada u Siriji. Od tada, Sirija je postala geopolitički centar gde se utvrđuju novi odnosi snaga u regionu i gde se obavlja preraspodela uticaja velikih sila, piše za Kosovo onlajn Habib al Hadi.
Najvažniji spoljni akter i nosilac promena u Siriji je Turska. Može se reći da je sirijska Vlada koje je nedavno izabrana u potpunosti manifestacija proturske frakcije u zemlji. Turska je imala dva snažna razloga da se nezavisno uplete u sirijski sukob i da svojim akcijama dovede do pada vlasti u Damasku. Prvi je dugoročni plan da se sirijski Kurdi stave pod kontrolu i da se onemogući njihovo osamostaljivanje koje bi moglo da bude zametak kurdske državnosti. Jednom rečju, da onemogući stvaranje „sirijskog Kosova“.
Drugi razlog je milionska izbeglička populacija u Turskoj koja na svaki način želi da je se reši i da je vrati u Siriju.
Turski uticaj “skočio na kub”
Stavljanjem Sirije pod kontrolu, turski uticaj je u regionu “skočio na kub“. Posebno u Sudanu. Sukob u Sudanu, koji traje od aprila 2023., suprotstavlja Sudanske oružane snage (SAF) kojima komanduje general Burhan, protiv Snaga za brzu podršku (RSF), kojima komanduje general Degalo, sa stranim učešćem, uključujući Tursku koja podržava SAF sa bespilotnim letelicama Bajraktar TB2, dok su UAE i Izrael optuženi da podržavaju RSF.
Bespilotne letelice Bajraktar TB2, koje je razvila turska kompanija Barjaktar, u vlasništvu Erdoganovog zeta, poznate po svojoj efikasnosti u sukobima poput Nagorno-Karabaha, bile su ključne za nedavne uspehe SAF-a. Uprkos dokazima o prodaji dronova, turski zvaničnici su negirali pružanje vojne podrške Sudanu, tvrdeći da se ponašaju neutralno i da se uzdržavaju od spoljnog mešanja u sudanski sukob.
Turska upotreba dronova u Sudanu deo je šire strategije „diplomatije dronovima“, gde vojna podrška jača bilateralne veze. Ovaj pristup je bio uspešan u drugim regionima, kao što su Azerbejdžan i Ukrajina, a sada se proteže i na Afriku. Vojno učešće u Sudanu, vođeno je kombinacijom strateških, geopolitičkih i ekonomskih interesa, kao i širih ambicija Turske u Africi i na Bliskom istoku.
Rog Afrike, gde se nalazi Sudan, bitan je region zbog svoje blizine Crvenom moru, vitalnom globalnom brodskom putu, ali istovremeno već decenijama opterećen unutrašnjim i međusobnim sukobima država tog regiona.
Turski “Plan otvaranja Afrike”
Turska je proširila svoj uticaj u ovom regionu kao deo svoje šire afričke politike, koja je započela „Planom otvaranja Afrike“ iz 2003. Sudan služi kao kapija za Tursku da proširi svoj politički i vojni uticaj u ovoj geopolitički osetljivoj oblasti, gde je konkurencija sa drugim silama kao što su Saudijska Arabija, UAE, Izrael i Egipat veoma intenzivna.
UAE i Izrael su optuženi da podržavaju Snage za brzu podršku (RSF) u Sudanu. Podrška Turske Sudanskim oružanim snagama (SAF) je u skladu sa njenim ciljem da se suprotstavi uticaju ovih rivalskih sila, posebno UAE, sa kojima Turska ima napete odnose zbog ideološke i regionalne konkurencije (na primer, u Libiji i istočnom Mediteranu). Podržavajući SAF, Turska ima za cilj da potkopa regionalne ambicije UAE i da se pozicionira kao ključni akter u budućnosti Sudana.
Turska je snabdela SAF bespilotnim letelicama Barjaktar TB2. Od kraja 2023. Turska je Sudanu prodala dronove u vrednosti od preko 120 miliona dolara, uključujući osam TB2 i stotine bojevih glava. Ove bespilotne letelice su bile ključne za nedavne vojne uspehe SAF-a, kao što je ponovno zauzimanje Kartuma.
Sudan je poligon za testiranje turskih dronova, poboljšavajući njihovu globalnu reputaciju. TB2 je već dokazao svoju efikasnost u sukobima kao što su Drugi rat u Nagorno-Karabahu i Tigrajski rat u Etiopiji. Uspeh u Sudanu dodatno preporučuje ove bespilotne letelice drugim zemljama, podstičući izvoz turske odbrambene industrije, ključnog ekonomskog sektora zemlje.
Turska je gajila veze sa Sudanom pod režimom Omara al-Bašira, koji je zbačen 2019. Tokom njegove vladavine, Turska je napravila dogovor da razvije ostrvo Suakin u Sudanu kao vojno i ekonomsko središte, iako je ovaj plan ometen Baširovim padom. Uprkos političkom preokretu, Turska je zadržala svoj višesektorski angažman u Sudanu, pokazujući istrajnost u svojoj strategiji.
Turska se pozicionira kao pristalica legitimne vlade Sudana, SAF-a, protiv RSF-a, koji se često označava kao „teroristička“ ili „milicijska“ grupa. Ovo je u skladu sa turskim narativom o podršci stabilnosti i suverenitetu u afričkim nacijama, stavom koji prija nekim regionalnim akterima.
Delovanje Ankare nezavisno od NATO
Tursko delovanje u Sudanu, kao i njene akcije u Siriji, pokazuju njenu spremnost da deluje nezavisno od ograničenja NATO. Dok NATO ima uticaj na Tursku zbog svoje strateške pozicije između Evrope i Bliskog istoka, Turska to koristi za ostvarivanje sopstvene agende, uključujući vojne intervencije u Africi.
Akcije u Sudanu takođe su usmerene i prema njenim složenim odnosima sa Rusijom i Iranom, od kojih obe imaju uticaja u regionu. Turska je učestvovala u posredničkim naporima kao što je proces iz Astane za Siriju, koji uključuje Rusiju i Iran i pristala je da posreduje u indirektnim pregovorima između SAF i RSF zajedno sa Libijom. Ovo pokazuje da Turska nastoji da uravnoteži svoju ulogu regionalne sile uz održavanje diplomatskih veza sa više aktera.
Podržavajući SAF, Turska ima za cilj da obezbedi uporište u posleratnoj obnovi Sudana, potencijalno dobijajući pristup resursima, trgovinskim mogućnostima i političkom uticaju. Ovo odražava strategiju Turske u drugim afričkim zemljama poput Somalije, gde je uspostavila značajno prisustvo kroz vojne baze i infrastrukturne projekte.
Strateška lokacija i resursi Sudana, uključujući poljoprivredno zemljište i potencijalne rezerve nafte, čine ga atraktivnim partnerom za Tursku. Stabilan Sudan pod kontrolom armije mogao bi da otvori vrata za turske investicije i trgovinu, u skladu sa ekonomskim ciljevima Turske u Africi. Kontrola nad delovima sudanske obale Crvenog mora, kao što je projekat ostrva Suakin, dala bi Turskoj strateško pomorsko prisustvo, povećavajući njenu sposobnost da projektuje moć u regionu i obezbedi pomorske trgovačke rute.
Sirija kreće istim putem?
Sve ovo su okolnosti koje su dovele do sudanske odluke o priznanju Kosova. Sudan je zemlja apsolutno visokog secesionističkog potencijala gde se već decenijama vodi sukob u Darfuru, čiji ishod čekaju i druge provincije kako bi postavile svoje pitanje. Na kraju, Sudan je jedina zemlja u svetu koja je platila ceh secesije, odvajanjem Južnog Sudana. Zbog toga, Sudan je bio jedna od najtvrđih zemalja o odbijanju priznanja kosovske nezavisnosti.
Turska kao vodeći promoter kosovske nezavisnosti u islamskom svetu, više puta pokušavala je da na mala vrata uvuče Kosovo kao temu rasprave u Arapskoj ligi, ali je u svakom pokušaju bila odlučno odbijana upravo od strane Sudana.
Sada su se okolnosti izmenile. Predsednik Erdogan je Tursku pozicionirao kao lidera muslimanskog sveta i šampiona antiimperijalističkih ciljeva. Podrška SAF-u protiv onoga što Turska naziva „teroristima“ koje podržavaju UAE i Izrael, odgovara ovom narativu, pozivajući se na Erdoganovu domaću bazu i jačajući njegov imidž regionalnog moćnika.
Verovatno je da su u Antaliji sudanski lideri bili stavljeni pred svršen čin, budući da im sudbina kod kuće neposredno zavisi od turske vojne pomoći, tako da nisu imali previše prostora za obraćanje pažnje na norme međunarodnog prava.
Turska ovim potezom želi da učvrsti svoju poziciju na Balkanu, a posebno na Kosovu. Ne treba, stoga, da čude najave da bi Sirija mogla da krene istim putem. Važno je reći još nešto: Turska je dobila odlučujuću ulogu u Siriji i Sudanu na račun Rusije koja je zbog tih događaja morala da napusti obe zemlje, ali sada je u novoj poziciji koja omogućava njeno dalje jačanje na Bliskom istoku i arapskom svetu.
Neće dugo Turska biti ni u Siriji ni na Kosovu