ZAGREB – U septembru 1991. u Prekopakri fotograf Romeo Ibrišević snimio je hrvatskog vojnika kako trči u smjeru kamere dok se u pozadini vidi kuća u plamenu. Fotografija je objavljena prvi put u knjizi Hrvatsko ratno pismo 1991/92. s potpisom ‘Prekopakra 1991’. Drugi put objavljena je u januaru 1992. u Vjesniku s potpisom ‘Obraniti svoj dom’, a treći put u italijanskoj La Republici dobivši još neka značenja potpisom ‘I dalje napadi vojske na periferiju Osijeka’. Četvrti put, pak, ista je fotografija objavljena u srpskoj Dugi, tom prilikom poruka je glasila ‘Hrvatski vojnik koji pali kuće i bježi s mjesta zločina’.
x Drugi primjer: naslovnica Glasa Slavonije iz avgusta 1991. donosi fotografiju mladića u maskirnoj uniformi s ‘rej-bankama’ kako izvlači iz auta, držeći ga za vrat, drugog mladića duge raščupane kose. Potpis je glasio: ‘Uhićen četnik usred grada!’ Od ‘četničkih’ amblema uhićenik je imao tek dugu kosu i bradicu (istu kakvu nosi i hrvatski vojnik), dok je obučen u majicu s natpisom hevi-metal benda Motorhead.
Treći primjer: srpske Večernje novosti objavile su 1994. tekst o dječaku koji oplakuje svoju obitelj koju su ubili muslimani, a uz tekst je priložena slika dječaka koji leži i plače na grobu. U novinskom crno-bijelom tisku s velikim umanjenjem, ilustracija djeluje kao autentična fotografija upravo tog dječaka i groba njegovih roditelja. Ali sve je lažno – i akteri, i vrijeme, i prostor, i sam žanr, jer to nije fotografija, nego reprodukcija slike rađene u realističkoj maniri srpskog slikara Uroša Predića s kraja 19. stoljeća.
x Te i mnoge druge primjere manipulacija ratnim slikama i njihova korištenja za konstruisanje određenih ideološko-političkih naracija, istražila je i analizirala Sandra Vitaljić u knjizi Rat slikama: Suvremena ratna fotografija. Većinu primjera čine fotografije i videosnimke nastale u ratovima 90-ih na prostoru bivše Jugoslavije, i to i ovdašnjih i inozemnih autora, ali se spominju i fotografije s udaljenih bojišta i stratišta. Nekih od tih slika su pohranjene u kolektivnoj memoriji cijele regije, u mentalnom arhivu užasa 90-ih. No njihova je pozadina uglavnom skrivena, jednako kao što je nepoznat način njihova medijskog serviranja. Ratne slike konzumirale su se 90-ih, a konzumiraju se i danas, u golemim količinama, nesvjesno i automatski, bez zadrške, bez sumnji i promišljanja konteksta objavljivanja i značenja koja im se pripisuju. I dok se o odgovornosti novinara i medija za ratove 90-ih često pisalo (više u Srbiji negoli u Hrvatskoj) te se čak tražio kazneni progon nekih novinara – apologeta rata, ostala je prešućena uloga fotografa… Uvažimo li davnu tezu Valtera Benjamina o tome da će analfabet modernoga doba biti onaj ko ne umije čitati fotografiju, jasno je koliki su i koliko su pogubni razmjeri današnjeg sljepila.
