Vladimir Nazor veliki je pjesnik, jedan od hrvatskih klasika. Kao lirik, on možda nije cijenjen kao Tin Ujević ili A. B. Šimić, ali se spominje i češće od njih jer je imao moćnu polugu koju ovi nisu imali – politiku. Nazor je uvijek bio sve pomalo – HSS-ovac, režimlija, pristaša rojalističkih stranaka, Titov predsjednik ZAVNOH-a. Danas po njemu nosi ime najveća nagrada za umjetnost i kulturu u državi. I dok je jasno zašto npr. filmski režiseri gotovo po prirodi stvari moraju biti režimski ljudi – film ne možete napraviti bez državnog novca jer je i najjeftiniji film odvratno skup – lirski pjesnik možete biti bez cvonjka u džepu. Svatko, naime, može napisati pjesmu, čak i gladan čovjek. Nazor je, međutim, uvijek imao i velikih političkih ambicija. Naslovi njegovih pjesama i pjesničkih zbirki govore o politički gotovo neshvatljivoj širini – tu je ciklus Hrvatski kraljevi, pa znameniti Veli Jože, Zvonimirova lađa, ali i Majka pravoslavna, tu su Titov Naprijed i čuvena pjesma Uz maršala Tita.
x No, pravi je krimić tek navodna Nazorova oda Poglavniku, pjesma posvećena Anti Paveliću, jedna od najvećih misterija hrvatskog pjesništva uopće. Za Nazora se šuška i da je bio homoseksualac, a hrpi zagonetki nedavno se pridružila još jedna, ne manja – teorija prema kojoj su ga komunisti oteli i odveli u šumu, a nakon rata otrovali ne dopustivši mu katolički pokop, premda ga je njegova obitelj zahtijevala. Akademik Nedjeljko Mihanović nedavno je, naime, Vladimira Nazora opet ubacio u srce povijesne misterije. Mihanović je u javnost izašao sa senzacionalnom pripoviješću o tome kako su Vladimira Nazora partizani, zapravo, ucijenili i faktički oteli. Mihanović je autoritativni poznavatelj Nazora, njegov biograf, bibliograf, priređivač Nazorovih antologija i urednik Nazorovih "Sabranih djela".
