Guzina, koji je tokom rata bio komandant jednog bataljona VRS kod Sarajeva, tvrdio je da smrt civila nije bila rezultat naređenja da oni budu ciljani, ali da žrtve "nisu mogle biti izbegnute", zato što su se našle na liniji sukoba.
Po optužnici protiv generala Mladića (71), tadašnjeg zapovednika VRS, brojne civilne žrtve u Sarajevu izazvalo je dugotrajno hotimično granatiranje i snajperisanje sa srpskih položaja oko grada.
To je u optužnici nazvano "terorom" nad stanovništvom Sarajeva. Dok ga je unakrsno ispitivao tužilac, Guzina je potvrdio da je u jedinici imao šest snajpera, ali je kazao da "nije tačno da su gađali civile". On je "čistim podmetanjem Muslimana", nazvao je navod optužnice da su snajperisti pod njegovom komandom 26. juna 1994. ranili šesnaestogodišnju Sanelu Muratović.
Svedok je, kao tačno, prihvatio i da je, posle jednog napada u februaru 1993, novinarima izjavio da je primenio "novu taktiku – uništimo celo mesto, pre nego što ga zauzmemo". Ogradio se, međutim, da se to odnosilo na snažno uporište Armije
BiH u kojem nije bilo civila, što je, po njemu, potvrđeno i činjenicom da se Unprofor, potom, "nije javio da kaže da su civili stradali".
Za Guzinu, zgrada Radiotelevizije Sarajevo bila je "legitimni vojni cilj", između ostalog i zato što je iz nje poticala "propaganda protiv srpskog naroda". Kao netačnu, on je odbacio tvrdnju zastupnika optužbe da su vlasti i vojska bosanskih Srba, s proleća 1992. godine, proterali Muslimane i Hrvata sa Ilidže.
