Ovako je Rudolf Cistler, branilac atentatora na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu, govorio 1914. godine:
"Sav javni život, čitava naša štampa, sve institucije, svaki pojedinac, čitavo pučanstvo tako reći, ispunjeno je moralnom indignacijom nad ovim događajem raspaljene strasti do paroksizma. Sve kipi osvetom i mržnjom protiv atentatora i nacije kojoj on pripada. Svi viču: ‘Ubijte ih, vješajte!’ Gospodo suci! Vi ne smijete čuti viku ulice i čaršije. Sud mora biti hermetički zatvoren od politike i njezinog oportunizma koji djeluje prema momentalnim političkim potrebama. On mora eliminirati sve etičke i moralne kriterije kod prosuđivanja ovoga događaja.
Mora se ograničiti stoga na ono što je po zakonu pravo i nepravo. Mora, jednom riječju, biti tako ideal objektivnosti i nepristrasni i pouzdani čuvar zakona i pravde. Državno odvjetništvo (tužilaštvo) i mi, branitelji, mi smo samo procesualno stranka.
Vi ste, gospodo suci, svećenici one božice zavezanih očiju koja je slijepa, a u jednoj ruci drži mač i u drugoj tezulju (vagu). I, koja traži samo materijalnu istinu, koja je pred zakonom sve ljude izjednačila i svakome po zasluzi mjeri jednakom mjerom. I ako vas samo ovo načelo povede kod pravosuđivanja nazočnoga slučaja, ako ovaj veleslavni senat bude imao u vidu ovaj zakon pravičnosti, ja sam uvjeren da će biti olakšan položaj okrivljenika".
