Prema podacima R. Grujića u "Plemenskom rječniku ličko-krbavske županije", familija sa prezimenom Starčević bilo je u 163 domaćinstva, ubedljivo najviše u Gornjem (36) i Donjem Pazarištu (47), Klancu (Pazarišta, 21), u Prljevu (Zrmanja, 20 kuća), Gospiću, Gornjem Lapcu, Metku, Međudražju (Zavalje), Osrecima (Lapac), Tiškovcu (Srb), u Srbu i Smiljanu, te oko Prizne (Ovčina, Sv. Ivan i Starčevića Pod).
M. Radeka, u podacima za "Gornju Krajinu – Karlovačko vladičanstvo", kaže da su Starčevići bili uglavnom pravoslavni sa slavama Jovanjdan, Aranđelovdan, Nikoljdan, ali da ih ima i rimokatolika, od kojih je najpoznatiji Ante Starčević, "otac hrvatske nacije", čija je majka bila pravoslavna Srpkinja.
Starčevići pripadaju široj grupaciji srodnih porodica "čija je zakopina" (koren, poreklo) za svu Bosansku Krajinu, Dalmaciju i Liku – Plavno, odnosno Popina na tromeđi, da bi se "odatle rasipali po svoj oblasti". Oni pripadaju grupi familija sa 19 raznih prezimena – Rodići, Stojsavljevići, Novakovići, Stupari, Đumići, Umićevići, Todići, Starčevići, Dajići, Milinovići, Radoševići, Budimiri, Milanovići, Vajagići, Sudčevići, Tomčići, Makivići, Lukići i Ćuge.
Svi slave istu slavu, Sv. Arhangela Mihaila. Prema jednoj legendi, na tromeđu (Plavno) doselio snj neki veoma bogat čovek sa devet sinova, a od njihovih imena su nastala prezimena navedenih rodova, s obzirom da su se svi vremenomi još i razgranali. Doseljavanje, iz Hercegovine, zbilo se oko 1700. ili nešto ranije. Postoji nekoliko predanja, ali se sva slažu u vremenu kada se to zbilo. Jedan izvor, deda Damjan Rodić iz Trubara u Bosanskoj krajini, kaže da su iz Hercegovine pobegli jer su im Turci kuću zapalili i to oko 1600. godine, pa su odatle došli na dalmatinsko Kosovo, a posle u Bosnu.
A u Hercegovinu su stigli stotinu godina ranije, oko 1500, od "neke crne vode u Macedoniji", kod Prilepa. Prvo su se doselili u Vrliku, u Dalmaciji, a onda išli dalje. Ova "crna voda" bi mogla biti samo Crna Reka u današnjoj zapadnoj Makedoniji, što znači da predanje ima osnova.
