Kod M. Radeke, u "Karlovačkom vladičanstvu", Stankovići su starosedeoci, i to pravoslavni, sa slavama Stevanjdan, Jovanjdan, Đurđevdan, Nikoljdan, a ima ih i rimokatolika.
U "Plemenskom rječniku ličko-krbavske županije", Stankovića ima u Buniću, Trnavcu i Kamenici (Korenica), u samoj Korenici, Otočcu i Kulici kod Ostrvice i u Ostrvici.
Interesantno je razmotriti pretpostavku čitaoca da je koren Stankovića od Klašnja (Klašnića), tim pre što su nastanjeni jedni uz druge, oko Korenice i u njoj. U pomenutom "Plemenskom rječniku", Klašnići se navode samo u Širokoj Kuli i nadalje se upućuje na prezime Klašnja. Klašnja zato ima u ogromnom broju u mnogim mestima oko Korenice – Frkašiću (Bjelopolje), Grubušić, Gradina, Jasikovac, Kompolje, Krst, Ponor, Šeganovac, Vedašić, Vranovača – i u Melinovcu (Zavalje). Klašnje su samo razuđenije, ali brojčano nisu mnogo premoćnije od Stankoviće. Odnos u navedenoj oblasti je 52 prema 36 kuća. Osim toga, ne slave baš iste slave. Po Radeki, Klašnići slave Đurđevdan i Jovanjdan, Klašnje samo Đurđevdan. Kod Stankovića je to raznovrsnije.
Iako bi se moglo razmotriti i poreklo Stankovića od Klašnji, to nam se, ipak, ne čini dovoljno pouzdanim, tim pre što je poznato da su Stankovići bili organizovani hercegovački katun, pa je baš obrnuto, u njihovom sastavu bilo je raznih porodica, često nesrodnih, pa bi tu mogli da pripadaju i Klašnje. Sama reč klašnja, po Vukovom "Rječniku", znači: u Kotoru – dugačke bele čarape, preko kojih se obuvaju debele čarape, u Lici su to natikače preko pantalona, ili devojačke šarene dokolenice ili, u Imotskom – loša čoja.
