Kako se kasnije ispostavilo, kobaltnu iglu su iz spremišta Medicinskog fakulteta odnela deca koja nisu ni slutila kakvu su smrtnosnu stvar ukrala. Za kobaltnom iglom specijalna jedinica sa Gajgerovim brojačima tragala bez prestanka četiri dana i isto toliko noći. Tek petog dana, instrument ih je naveo na stan u Rijeci u kojoj je živela porodica Volf.
– Kada smo pozvonili, vrata nam je otvorila mlada žena sa bebom u naručju, a signal sa instrumenta me je odveo do kupatila gde se smrtonosna kobaltna igla nalazila među viklerima. Tu je sakrio dečak koji je sa drugom decom ukrao kobaltnu iglu i ne sluteći kakvu je opasnu igračku uneo u stan.
Gajgerov brojač pokazivao je visoke vrednosti radioaktvnosti – objašnjava Slobodan Ćendić kako je pre 46 godina pronašao radioaktivnu kobaltnu iglu koja je mogla da ugrozi Riječane.
Nakon što je kobaltna igla pronađena porodica Volf je odmah hospitalizovana, a vojnicima koji su učestovovali u potrazi je rečeno da o događaju ćute jer je reč o strogo čuvanoj vojnoj tajni. Slobodan Ćendić sada je odlučio da progovori o tome.
Devojke vole junake
Mladi Dragačevac je posle podviga postao polularan među devojkama u Rijeci. U njega se zagledala tada mlada medicinska sestra Rada.
– Bio je naočit i hrabar i to je već bilo dovoljno da se zaljubim u njega, ali i on u mene. Rezultat naše zaljubljenosti je brak koji smo sklopili ubrzo nakon što je Slobodan odslužio vojni rok. Eto, već 45 godina živim u Dragačevu i nijednog trenutka se nisam pokajala što sam ostavila Rijeku i što sam se udala za čoveka koji je spasao mnoge Riječane – kaže Rada Ćendić.
– Zapravo, za građane Rijeke slučaj sa kobaltnom iglom i nije bio neka tajna. Čak je o tome pisala štampa. Ali je za nas vojnike koji smo učestvovali u potrazi je postojala obaveza čuvanja tajne i o tome stvarno nisam govorio do sada. Međutim, već decenijama razmišljam o tome šta je bilo sa porodicom Volf. Voleo bih da je sa njima sve u redu, da su živi i zdravi, i silno želim da mi neko, ukoliko zna sudbinu porodice Volf, javi to preko vaše redakcije. Za mene bi to značilo kao da sam sa ramena skinuo veliki teret koji nosim decenijama – ističe Slobodan Ćendić.
