Sirotinja se i dalje hrani motikom

0

 

POSVETIO SE NAUCI I NARODU: Mihailo Džoljić

 

 

Dok ga zdravlje služi, Mihailo Džoljić iz Roterdama pomagaće sirotinji u Srbiji. Ovaj 78-godišnjak predavao je farmakologiju na Medicinskom fakultetu u Roterdamu od 1970. do 1996. godine kada je izašao u zasluženu penziju. Otad sve češće i duže boravi u otadžbini, ali svaki dolazak u domovinu razveseli ga i rastuži.

– Razveseli me huk vodenice na Korbevačkoj reci u čijoj blizini sam se kupao u virovima, poj slavuja sakrivenih u stoletnoj lipi visokoj tridesetak metara u porti seoske crkve gde sam sricao prva slova i pevao radosne božićne pesme. Veseli me odlazak u vranjsku gimnaziju, odlazak sa rođakom Miloradom na najbolje vranjske pite u obližnjoj buregdžinici. Rastužuje me što gledam sve veće siromaštvo prvo kod svojih najbližih, a potom na svakom koraku, a posebno u Korbevcu gde ljudi sastavljaju kraj sa krajem svaštareći na okolnim baštama i njivama koje obrađuju krajnje primitivno, motikom i ašovom – priča profesor Džoljić.

Iako je otišao u penziju, dolazio je na fakultet još nekoliko godina kako bi završio mentorstvo studentima koji su spremali doktorate.

 

Nameštaj i cipele za Kosovo

S ponosom ističe da je na tone humanitarne robe došlo u Srbiju.
– Poslali smo na Kosovu kamione sa nameštajem, pa kamione sa deterdžentima, redovno odeću i obuću, nekoliko hiljada cipela u jednoj tranši, zatim raznovrsnu hranu u konzervama, slatkiše za decu – navodi profesor Džoljić.

– Evo već 10 godina sam van nauke i rešio sam da ostatak života provedem služeći na korist svog naroda i da češće posećujem mesta u Srbiji koja su obeležila polovinu mog dosadašnjeg života – kaže profesor Džoljić.

Svoje penzionerske dane provodi u Crkvenom odboru crkve Svete trojice u Roterdamu. Dok je radio na fakultetu malo je imao vremena za boravak u Srbiji u mestima koja su mu obeležila mladost.

– Dolazio sam godišnje po tri dana u posetu roditeljima u Beograd, dok su bili živi. Tu sam se viđao sa sestrom i ostalim rođacima koji žive širom Srbije. Otkad sam u penziji dolazim i provedem u Srbiji nezaboravnih mesec dana. Posetim grob oca i majke u Beogradu, potom grob dede koji je sahranjen u Vranju, obiđem selo Korbevac kod Vranjske Banje gde sam se rodio i proveo detinjstvo, Vranje gde sam završio gimnaziju odmah posle Drugog rata, Kuršumliju gde mi živi sestra, Rijeku gde sam počeo 1965. godine da radim kao asistent na Medicinskom fakultetu – prića profesor Džoljić.
 

U Vranju odseda kod rođaka Milorada Đorđevića. Po nekoliko puta odlazi u Korbevac gde obilazi crkvu Uspenije presvete Bogorodice i parohijski dom i priseća se života u njemu gde mu je deda bio seoski sveštenik.

– Kada je deda umro, otac Radivoje je prešao da živi sa majkom u Vranju. Radio je kao železnički službenik, stalno smo se posle Drugog svetskog rata seljakali po Srbiji dok se nismo nastanili u Beogradu. Tu sam završio medicinski fakultet i počeo da radim u domu zdravlja. Kad se otvorio Medicinski fakultet u Rijeci, konkurisao sam i počeo da radim kao asistent. Interesovala me farmakologija, a na kongresu lekara 1969. godine upoznao sam profesora Northuka koji je postao moj mentor – priča profesor Džoljić.

Doktorirao je, a onda je na preporuku profesora Northuka otišao da radi na tek otvorenom Medicinskom fakultetu u Roterdamu. Od 1970. godine živi i radi u Roterdamu, posvetio se nauci i nije se ženio. Kao predsednik Crkvenog odbora brine o radu Svetosavske škole pri hramu i prikupljće humanitarnu pomoć za najugroženije stanovništvo u otadžbini, posebno na Kosovu i Metohiji.

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here