RIJEKA – Heroja i heroina Sutjeske u Hrvatskoj se gotovo niko ne želi sjećati. Počast im odaju još samo rijetki živi suborci i nešto mlađeg svijeta kojemu se u ovih dvadeset godina nije dalo isprati mozak. Problem je, dakle, velikim dijelom, što su hrvatski partizani i partizanke ginuli zajedno sa srpskim i bosanskohercegovačkim drugovima i drugaricama. Modernoj Hrvatskoj takva istorija je neprihvatljiva, piše Ladislav Tomičić u svojoj kolumni. Nedavno je svečano proslavljena 70. godišnjica iskrcavanja savezničkih snaga na obalu Normandije. Zapadna civilizacija ovaj poduhvat slavi kao ključni trenutak Drugog svjetskog rata, zahvaljujući kojem je slomljen nacizam. U pitanju je neka vrsta falsifikovanja istorije, jer za slom Hitlerove mašinerije nije presudan bio Dan D, nego herojska borba Crvene armije na Istoku. Kako bilo, godišnjica iskrcavanja saveznika obilježena je dostojanstveno.
x Ovih dana pak navršava se 71. godišnjica jednog od naših dana D. U pitanju je godišnjica Bitke na Sutjesci, koja se odvijala od 15. maja do 15. juna 1943. godine. U mitskom okršaju partizanskih jedinica predvođenih Titom s njemačkim, bugarskim, talijanskim, ustaškim i četničkim jedinicama poginulo je nešto manje od 7.500 boraca. Najviše je na Sutjesci poginulo Dalmatinaca. Nema grada u Dalmaciji koji nije ostao zavijen u crno tog juna 1943. godine. Nema sela u Dalmaciji koje Sutjesci u tih mjesec dana nije prinijelo žrtvu. Najviše su stradali Šibenčani i Šibenčanke – 787 mrtvih, a potom Splićani i Splićanke – 190 mrtvih. Na Sutjesci je, između ostalih, ubijen i veliki hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić. Nisu, dakako, u Petoj ofanzivi ginuli samo hrvatski građani i građanke. Srbija, Crna Gora, BiH također su dale svoje mladiće i djevojke. 
x Zašto je Hrvatska zaboravila svoje heroje i heroine? Zašto ih je zaboravila njihova majka – Dalmacija? Mladići i djevojke koji su ostavili kosti na Sutjesci nisu odgovorni za zločine koje je u osvetničkom pohodu počinila Titova armija. Motivi koji su ih vodili u rat protiv nacističkih i fašističkih okupatora bili su plemeniti da plemenitiji ne mogu biti… U Hrvatskoj je, čini se, neprihvatljivo slaviti bilo što iz vremena kad su Srbi, Hrvati i Bošnjaci bili jedno; kad su se borili protiv zajedničkog neprijatelja, nacističke njemačke i fašističke talijanske vojske te domaćih izdajnika – ustaša i četnika… Sutjeska je zaboravljena, zaboravljeni su hrabri Dalmatinci i Dalmatinke, a spomenici podignuti njima u čast su porušeni ili zapušteni… Malo je zemalja u svijetu koje su tako pljunule na svoje najhrabrije sinove i kćeri kao što je to učinila Hrvatska… Sjećanje na herojstvo najboljih koje je ova zemlja dala danas se tretira kao – jugonostalgija. Prihvatljivo je urlati "za dom spremni", slaviti ratne zločince, prihvatljivo je djecu u školi učiti da partizani nisu bili ništa drugo nego komunistički razbojnici i ubojice, prihvatljivo je obilježavati godišnjicu jedinice koja nosi ime po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, ali Sutjeska – to se ne smije… Ipak, nismo svi spremni zaboraviti Sutjesku i "dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba računajte da smo u punom sastavu".
