Izložba "Ad akta" u užičkom Istorijskom arhivu svedoči o propasti 69 preduzeća Zlatiborskog okruga koja su uništavanjem Jugoslavije kao političkog i privrednog prostora i pljačkaškom privatizacijom izbrisana kao gumicom sa ekonomske mape Srbije. Autor ove neobične izložbe je Željko Marković, ovdašnji viši arhivista, koji je zbirkom dokumenata, fotografija i tekstova prikazao sliku vremena kada je samo za nekoliko godina razorena nekada razvijena privreda Zlatiborskog okruga i Užica.
Ispunjavajući svoju zakonsku obavezu, užički Istorijski arhiv je od 2004. godine prikupljao dokumentaciju privrednih subjekata koja su zbog ekonomskog posrnuća otišla u stečaj. Prvo su u već pretesne depoe arhiva stigla dokumenta čajetinske Mladosti koja je proizvodila kožnu galanteriju. I tako, dokument po dokument, stiglo se do 69. firme, prijepoljskog "Ljubiše Miodragovića", čiji je glavni kupac bila vojska. 
Industrijalizacija Užica počela je na Svetog Iliju, 2. avgusta 1900. godine, kad je u gradu na Đetinji puštena u rad hidrocentrala za potrebe tadašnje tkačke radionice. Užice je dobilo električnu energiju među prvim gradovima u Srbiji, samo sedam godina posle Beograda. Dvadeset osam godina kasnije počinje da radi Fabrika oružja i municije, koja je i danas jedan od najznačajnijih izvoznika u zemlji.
Uoči privatizacije u Zlatiborskom okrugu je bilo zaposleno 110.000 radnika, a 2012, nakon 11 godina, taj broj je iznosio samo 57.625 radnika. Broj industrijskih radnika je od nekadašnjih 56.300 spao na četvrtinu – 13.977.
U Užicu je u proizvodnim firmama bilo zaposleno 17.500, a nakon privatizacije ostalo je samo 4.600 radnika. Kroz Novu Varoš je protutnjao ekonomski cunami, pa je u proizvodnji zaposleno samo 400 radnika. U stečaj su otišle firme: Fasau (1.100 radnika), Froteks (2.200), "Desa Petronijević" (700), Građevinsko preduzeće Zlatibor (2.500), "Ljubiša Miodragović" (3.700), Raketa – putnički saobraćaj (750), Kotroman (400)…
Uništavanjem privrede promenjena je i demografska karta Zlatiborskog okruga. Broj stanovnika je smanjen za 28.427, što je jedan čitav grad veličine Bajine Bašte.
Na izložbi se mogu videti fotografije kako su firme izgledale u Jugoslaviji, a kako posle njenog raspada i ulaska u novi milenijum, kad je po nekadašnjim halama i kancelarijama sve rasuto i razbacano, dok na tavanima i po ćoškovima stoje zaboravljene fotografije Josipa Broza, Staljina, Slobodana Miloševića i Slobodana Penezića Krcuna.
Istorijski arhiv dobio je u tranziciji i novu ulogu. Umesto da se bavi samo istraživanjem i prikupljanjem arhivske građe, njega sve češće pohode bivši radnici firmi koje su otišle u stečaj da im se pomogne u utvrđivanja radnog staža. Mnogi od njih su i uspeli da odmotaju zamršeno administrativno klupko, a mnogi nemaju ni sadašnjost ni budućnost.
Zabranjen ulaz
Na plakatu za izložbu piše: "Nezaposlenim ulaz strogo zabranjen" i asocira na vremena kada su nezaposleni bili samo zgubidani i propali ljudi… Pri dnu plakata stoji citat Vasilija Rozanova: "Srećnu i veliku otadžbinu ljubiti nije velika stvar. Mi treba upravo tada da je volimo kada je ona slaba i ponižena. Tek tada, ne smemo da joj okrenemo leđa."
