U publici su dominirali pripadnici starije generacije, koji su pre 35 godina isto kao i večeras pevali nezaboravnu "Šošanu", hit tadašnje Jugoslavije, za koji je Manojlović 1975. dobio prvu Zlatnu ploču, ali kako sam tvrdi, od tada je nikad više nije pevao, sve do večeras, na istom mestu gde mu je i uručeno priznanje.
Gitarista i kompozitor, koji je sarađivao sa svetskim imenima kao što su Eros Ramacoti, Džo Koker, Karlos Santana, Natali Kol, s nostalgijom se prisetio da je pre tačno 40 godina, kada je započeo profesionalnu karijeru, najpre u grupi "Dah", a zatim u "Lordi", po prvi put svirao u Domu sindikata.
"Teško je reći šta je najveći uspeh, ali nije loše probuditi se posle četiri decenije muzičke karijere, svestan da si san pretvorio u javu i ostvario svoje snove", istakao je Manojlović, ali i odbio uzvikivanje publike "legendo", jer, kako je kazao, "legenda je muzičar koji je umro i dalje je slavan, a mi ćemo se videti i za 40 godina, to vam obećavam".
Od "Šošane", preko albuma instrmentala "Zlatko i njegove gitare" (1980), čuvene kompozicije "Our song", koju je snimio 1992. sa Minhenskom filharmonijom i za tri nedelje prodao čak 800.000 ploča i kaseta, do novih kompozicija s poslednjeg albuma "Spring time in Paris", Manojlović je vodio publiku kroz bluz, rok, hardrok, evocirajući uspomene proteklih decenija.
