Parohija Gline
SRAVNJENE: Majske Poljane

Dim je, na više mesta u knjizi Jagode Kljaić “Kuća sa zelenim barkodom – priče iz epicentra”, u vreme zemljotresa bio neka vrsta simbola života.

– Godinama se bavim temom dimova. Prvu priču o dimu napisala sam u januaru 2011, a drugu, o drugačijim dimovima, tačno deset godina kasnije, dvadesetak dana nakon potresa. Upravo sam ciklus upotpunila i trećom pričom o dimovima. Sve dimovi govore: koliko je živih duša u kući, kakvi su međusobni odnosi, vlada li izobilje ili siromaštvo, štedi li se misleći na moguće crne dane ili se živi od danas do sutra. O bukovim, grabovim, hrastovim ili jasenovim cepanicama posebno pričam. U potresu je oštećeno ili srušeno oko 20.000 dimnjaka. I životi ispod njih su promenjeni. Bogatije se živi sa dimovima! – rekla je u intervjuu za “Vesti” književnica iz Gline.

U priči “U čekanju glinskih roda” umetnica navodi da oko 15. februara proverava da li će imati gde da se vrate ove ptice:

“Obradovana. Visoki dimnjak na autobusnom kolodvoru uspravan i na njemu ostaci lanjskog gnijezda. A sve je u redu i s banderom iza apoteke. Dalje od parka još nisam prošla, ne znam kako je kroz Jukinac, posebno na onoj banderi prije skretanja za Fajerov mlin, i dalje, kroz sela. Ranije sam se uvjerila da je Spomen-dom neoštećen, potvrda kvalitetne gradnje, neusporedive s obnovom kuća nakon rata 1991-1995. Neke se ruše kao kule od karata, padaju pljoštimice. Opako odzvanjaju riječi čovjeka iz teško stradalog sela Strašnik kod Gora: ‘Ni grama željeza u njoj nije bilo.’ Jedan od onih koji su zidali nove kuće nakon rata podučava me: na četiri lopate pijeska ide lopata cementa; u miješalicu ide 10-12 lopata pijeska i 3-4 lopate cementa, a gradilo se tako da su te 3-4 lopate bile smanjivane samo na jednu, bez pogovora ili potpitanja pomoćnih radnika, po principu: veži konja gdje ti aga kaže. Kratko, jednostavno, svakome jasno. Tu smo gdje smo zato što su lopate cementa ukradene, preprodane nebrojeno puta.”

Sa tugom u priči sa naslovom “Banijska Hirošima” konstatuje:

“Sravnjene Poljane! Prve vijesti do nas koji koliko-toliko poznajemo selo. Poučeni životom i ljudima, znamo da često pretjeruju, iznose vlastiti doživljaj, skloni upotrebi snažnih metafora kao zamjeni za jednostavno opisivanje, oslikavanje, prikazivanje. Zato sumnja i na riječ: sravnjene. Dok ubrzo ne stižu televizijske slike krovova na zemlji, nestalih zidova, ljudi okamenjenih lica. Izrečeno je i napisano te kamerama prikazano bezbroj riječi i kadrova. Ništa, sve je to skupa ništa, shvatite tek kad prođete kroz cijelo selo, veliko, razvedeno, bogato. Hirošima, prva asocijacija i zadnji utisak s kojim odlazim iz sela. U međuvremenu sam povremeno znala pomisliti da kamere hvataju najcrnje kadrove, kuće koje odavno to nisu u smislu održavanja i življenja u njima jer se nitko već godinama ne hvata njihovih kvaka, jači vjetar ih polako, u djelićima lomi, počne najprije od prozora, onda ode poneki crijep, za njim više, sve se još uvijek dade popraviti i kući vratiti život. Jest da je bilo neobično tako misliti za živo i razvijeno

selo, vrijednih ljudi, ali opet misao: možda pokazuju najteže, a sve kako bi olakšali nama drugima koji smo samo okrznuti potresom, da nas previše ne rastuže, ne isprepadaju i ne zabrinu zbog vlastite situacije. Ničijim svakodnevnim životima, brigama i strahovima ne treba dodavati još i tuđe. A selo puno rascvjetalih narcisa. Cvjetno žutilo između ruševina. I mirisna plavet ljubičica na livadi oko drvene crkvice od koje ostade piramidna hrpa otpada. Crvene se lampioni, poneki baca sjaj nedogorenog žiška na ispreturane grede…”

Za žalopojke nema vremena

“Divno je čudo što nas je toliko preživjelih. Baki Dragi je, potkraj marta, najvažnije sjemenje. Treba pripremati bašču, polako otopljava. Manje joj je sad važno što je u 89. godini i što je bila zatrpana u kući. Nije ju ubilo, napravila se, sama od sebe, od onoga što se urušavalo, nadstrešnica između peći i sećije, a ona sjedila između. Pobjednici događaja, junaci života koji nastavljaju između i iznad ruševina, obilaze ovce i košnice, oru, brnaju i tanjuraju, frezaju bašče, orezuju loze i voćke, hrane i muzu krave, prave sir i vrhnje, udaraju čekićima po starim i novim daskama i gredama, gaze po krovovima, ispijaju kavu u dvorištima, na stol u kontejneru prostiru ručno vezeni stolnjak, poklon od komšinice čija kuća sad ima samo dve očišćene stepenice, i na njega vazu s tek ubranim cvijećem…”

Dobri duh Gline

Gasi se, kaže Jagoda Kljaić, nada da će potonjim generacijama biti bolje:

“Saznajem da je Radovan isto poslijepodne prokrstario kroz područje pogođeno potresom, od Petrinje, preko Strašnika, Sibića, Glinskog Novog Sela, Majskih Poljana, pa sve do Vlahovića. Donio je zabrinjavajuće crne razglednice, više vjerujemo njegovim riječima nego televizijskim kamerama. Kako i ne bismo kad poznaje teren i još bolje ljude što mu se danonoćno, godinama, obraćaju za moguće i nemoguće pravne savjete, pisanje molbi, žalbi, zahtjeva, sve u traženju pravde, najčešće nedostižne. Uvijek spreman na nesebičnu pomoć svakom pojedincu. I rijetko je koji Glinjanin ispraćen u zemlju na brdašcu ponad gradića a da nije izrekao toplu riječ za oproštaj, ističući njegov doprinos zajednici. Dobri duh Gline!”

Sutra: Stepenice za nebo