Atmosfera me je momentalno podsetila na predstavu “Korešpodencija” Ateljea 212 čiji sam snimak pogledala znatno pre zemljotresa, kad smo u mnogo čemu bili ograničeni samo zbog korone, opisuje Jagoda Kljaić dane na Baniji posle prirodne nepogode u svom delu “Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra”:
– Ekipi iz predstave, rađene prema sedmotomnom romanu “Zlatno runo” Borislava Pekića, Holivud nije ni do kolena. Danilo – Bata Stojković, Zoran Radmilović, Mira Banjac, Milan Mihailović, Petar Kralj, Ružica Sokić i svi ostali iz dramskog ansambla, na jednom mestu, u jednoj predstavi, premijerno izvedenoj 1980. i igranoj pune 22 godine, 298 puta, sve do smrti Bate Stojkovića 2002. Bogatstvo!
U priči “O Njima” Jagoda navodi:
“Sad sam osuđena da gledam stvarnost oko sebe. Predstava bi se mogla zvati: ‘Rasjedi među ljudima”, kopirajući dokumentarne snimke rasjeda na površini zemlje, ali stvarnost nije predstava. Vidim i ono što me ni najmanje ne zanima, još uvijek i čujem, i postajem svjesna: drugi čin drame počeo je odmah sutradan, nisam ga prepoznala. Kad je prvi mladić iz prvog kombija stao pred mojom kućom i počeo vaditi stvari, onako u golim rukama, bez vrećica i kutija: flaširanu vodu, kruh, nekoliko konzervi mesnog doručka, pašteta i sardina, o, već je to bilo puno za mene, pa kad je pružio oveći smotak poli salame, vjerojatno pola kilograma, zahvalila sam rekavši da to inače ne jedem, pogledao me i otišao dalje, do sljedećeg dvorišta. Tko je čuo i vidio a tko nije, ne znam, znam samo da sam kasnije čula komentar: što nisi uzela za moje mačke. I sada je ta misao za mene olovni uteg ljudskosti u prvim satima velike nesreće koja nije birala ni po čemu.”
Prepričava scenu koja je sve nasmejala. Jedan muškarac, poznat joj iz viđenja, uzviknuo je: “Imam dok sam živ.” A njegov kompanjon je dodao: “Jedino nisam dobio ono što najviše volim, čvarke, obožavam ih, mogao bih samo na njima da živim, uz pivce.”
“Smijeh tuge i straha, tko još misli na čvarke, delikatesu koja se u vrijeme djetinjstva cijele zime razvlačila po špajzi u cvjetnoj emajliranoj zdjeli ili širokoj rangli, natopljeni u mast, iz čije su bjeline izvirivali poput prvih proljetnih cvjetića zvončića, visibaba, jaglaca. Nitko baš i nije obraćao previše pažnje na njih, jedva su se nekako pojeli, a vidi ovo danas: kilogram 15 do 20 eura, više od bilo koje vrste buta ili šnicla. Čvarci kao svjedok promjena, ni prostora ni okoliša ni ljudskih vrijednosti, nego navika i oblika života, od svinje do čovjeka. To je dio priče o nama kojima nisu srušene kuće nego smo u njima nastavili normalno živjeti, o nama koji se nismo iselili ni u kontejnere ni u tuđe stanove i kuće. Drugi dio je o Njima. Već sredinom januara, dakle petnaestak dana nakon potresa, kad je život koliko-toliko normaliziran, jedan od 12 kuhara iz Slovenije koji su svojim umijećem pomagali u Sisku, izjavljuje: “Nikad nismo išli pomagati ovako pogođenom području jer za to nije bilo potrebe. Nikad nije bilo prirodne katastrofe ovog razmjera u našoj blizini.”
Brojke, podaci, svaka statistika vrlo malo govore, a i svaki dan se menjaju, konstatuje književnica:
“Koliko ljudi, koliko šlepera, kamiona, istovarivača, paleta, prikolica, kombi vozila, privatnih automobila, poštanskih paketa, uplata na žiro-račune; koliko pari ruku koje nešto sakupljaju, pakuju, slažu, donose, premještaju, predaju, uručuju; pa onih koje iznose, ubacuju u kamione za otpad; ruku koje okreću miješalice za beton, prinose cigle i crepove, majstorski ih slažu, malterišu, uklapaju prozore i vrata; koliko izgrebanih i okrvavljenih lica, glava, ruku i nogu koje se penju po tuđim krovovima – ne smijemo zaboraviti dva muškarca poginula nakon potresa, u padu s krovova koje su popravljali – i dodaju kućama ono što im je u nekoliko trenutaka nestalo… Možemo ih zvati volonterima, dobrovoljcima, imamo pravo tvrditi da je lakše pomagati nego čekati i tražiti pomoć, misliti kako mnogi pomažu, jer na taj način u vlastitim očima postaju bolji ljudi i sapiru neke svoje grijehe, a to njihov bog vidi; uvjeravati sebe i druge da svaki čin ima neku svoju prikrivenu podlogu; sve to možemo, ali je činjenica da ničiju pomoć nismo odbili, nikome ni službeno ni privatno nismo rekli da nam nisu potrebni i u tome je suština: svi smo samo i jedino obični ljudi.”…
Puni zamrzivači
Umetnica iz Gline ukazuje da je dobila upozorenje i uputstvo od onih koji su prošli kroz katastrofalnu poplavu u maju 2014 – uzmi sve što ti se nudi, jer ti to pripada, nikome ne oduzimaš, a ako ti ne treba, daćeš onome kome treba, u suprotnom ćeš za šest meseci kupovati te iste artikle ili na tezgama na pijaci od preprodavaca.
“Imali smo sve, jer nismo čekali potres. Spremili uobičajeno za zimu, od kiselog kupusa do ajvara, paprika i krastavaca, napunili zamrzivače i špajze, baš do podne kupili potrebno za taj dan, pa ćemo ponovo sutra u dućan. Kako smo to odjednom bez svega ostali ako nam je samo pao dimnjak i razbili se crepovi, i to nam je jedino oštećenje? A nekim kućama ni to se nije dogodilo. Čak nisu popadale ni tegle sa zimnicom, friški kruh nije završio na pločicama, a ni kava se nije rasula iz svoje posude. Kako to da ništa nemamo i sve nam treba? Možda nelagoda od spoznaje da nekoliko dana nećemo imati gdje kupiti poneki prehrambeni proizvod. Ili samo strah, veliki strah? Bit će to najprije.
Isti cilj
“Udruge, kako civilne, opštedruštvene, tako i one formirane u okviru različitih vjerskih svjetonazora, kao da su buknule jednakim plamenom. Ljudi su istu večer sjedali u automobile, autobuse, sve je kretalo put potresom razrušenog područja, bez obzira na to je li do tada za njih bilo Banija ili Banovina. I dok se za neke još nije znalo jesu li možda živi ispod ruševina, drugi, svjesni da su dobro prošli jer su već vidjeli slike onoga što znači razrušeno u pravom smislu riječi, mislili su na sebe.”
