Nekoliko dana je trebalo da shvatim, prihvatim, čujem i vidim šta se zapravo dogodilo. Trebalo je organizovati život u kući koja je usred zime ostala bez mogućnosti grejanja zbog porušenih dimnjaka koji su sa sobom povukli i deo krova. I spoznati da je “događanje potresa” na neki način igra prirode u koju su uključeni odabrani. Zbog nečega moraš biti odabran i za nesreću. S tom misli trideset godina se nosim s vlastitim, ličnim nesrećama, od 1991. kad su počele, pa do unazad četiri godine kad me je pogodila zadnja, pitanje da li i poslednja, a sasvim mirnodopska.
Ovako je u intervjuu za “Vesti” Jagoda Kljaić, književnica iz Gline, opisala prve trenutke posle snažnog zemljotresa na Baniji, a koji je umetnički nadahnuo da napiše knjigu “Kuća sa zelenim barkodom – priče iz epicentra”, čije delove prenosimo.
U priči “Suza za poginule” navodi:
“U odnosu na veličinu i snagu nesreće, bilo je vrlo malo suza pred neizbrojivim televizijskim kamerama. Uglavnom ženske suze, što je razumljivo zbog različitog načina i doživljavanja sreće i nesreće. Muškarci su govorili o svojim proteklim životima kroz uspjehe u izgradnji, širenju i rastu kuće, pomoćnih objekata, okućnice: sve što sam napravio otišlo je u nekoliko sekundi. Kao da njihova djeca nisu ono što su napravili. Ali, djeca su otišla, tu i tamo se jave, dođu na nekoliko dana, žure svojim životima, a kuće su ostale sigurnost za starost. Žene su plakale za životinjama, najviše za kravama koje su ih na više načina hranile, mlijekom, sirem, vrhnjem, telićima; i direktno, obrokom, i posredno, prodajom. Pojedine su javno plakale za psima koji nisu zatrpani nego su pobjegli, od straha, a možda im i nije bilo tako dobro kako je gazdarica zamišljala, pa dočekali trenutak da brisnu. Psi se znaju vratiti iz velike daljine, a oni koji ne dođu nazad imaju neku svoju pseću, nikako ljudsku priču. Nitko nije javno pustio suzu za čovjekom, za ljudima koje su njihove kuće zatrpale. Original ljudski. Ako nisu moji, zašto bih ih oplakivala.”
Da žrtve ove nepogode ne bi bile zaboravljene, potrudila se poznata književnica:
“Jedan od pet poginulih u selu Majske Poljane, nadomak Gline, ni po čemu nije bio moj. Po godinama otac mi, po razumijevanju prijatelj. Upoznali smo se prije deset godina kad sam za jednu organizaciju civilnog društva radila na projektu popisa žrtava rata u Hrvatskoj 1991-1995, ni građanskog, ni oslobodilačkog, ni agresorskog, nego uništavajućeg za normalan svijet, a uspješnog za one koji su se vinuli u političke ili bogataške elite. Njemu je 1991. godine poginuo sin i nije dočekao da mu kosti budu pronađene. Sve na Baniji, kojoj je sada dao i sebe. Meni se dogodila velika nesreća, tragedija koja mi je trajno obilježila ostatak života. Samo je nešto malo načuo o tome, ali me pitao: kako si ti to preživjela. Jedini me on pitao nešto ljudski, razumno i jednostavno. Sreli smo se mjesec dana ranije u jednoj glinskoj srijedi, maska i kapa utjecale su na pitanje – je l’ me poznaš – odmah po glasu da, kako ne, kaže – dođi na friške kobasice i čvarke – čovječe, kako ću autom po onim rupama i vododerinama – a on došao biciklom. Ljeti mi je znao donijeti tek izmuženog još toplog kozjeg mlijeka koje sam uvijek tretirala kao lijek a ne kao hranu. Ima i sad koze, ali – ne mogu, pobogu, Gajo, doći ću na proljeće, sačuvaj mi jednu suvu kobasicu – dogovoreno.”
Gaji je, piše Jagoda, komad nečega teškog i tvrdog pao na glavu i ubio ga:
“Na ljeto, umjesto na suvu kobasicu, na groblje ću, vjerojatno je sahranjen na onome do kog se stiže brzo iza njegove bivše, životne kuće. Pokušati objasniti mu kako sam sve to preživjela. Kao da znam kako…”
Hvala Marjanu
“Učinilo mi se da je zacaklila suza za Banijom i u oku književnika iz Maribora s kojim sam se samo jednom srela. Zasvijetlila je u njegovim riječima: ‘Ovih dana intenzivno mislim na vas, jer živite u tom nesretnom trouglu ili na toj nesretnoj prelomnici gde se događa sve to. Koliko znam, to je od Boga napušteno područje. Slikali su napuštene kuće, kako se ruše, a nisu rekli zašto so ih ljudi napustili, tko ih je
oštetio. Kao da su se odlučili počistiti to područje od ljudi, da ne bi bilo više nikakvih uspomena. Prodali su podzemlje bestidnim beštijama, da ga uništavaju bez milosti. Samo da bi se održala vrhuška. Eto tako. Samo sam vam hteo reći da suosećam s vama.’ Hvala Marjanu i svim Marjanima svijeta koji su ovih mjesec i pol na Baniji.
Sedam žrtava
“Dok građevinski stručnjaci procjenjuju da Banija u narednih 50 godina ima samo 10 posto vjerojatnosti ovakvog ili jačeg potresa, iz čega se može zaključiti da smo mi, koji smo nedavni preživjeli, neka povlaštena generacija izabrana od zemljinog podzemlja, ovo sjećanje ipak je javna suza odaslana za poginulima u banijskom potresu. Svijet je ostao siromašniji za njih sedmero: trinaestogodišnju
Lauru Cvijić iz Petrinje, oca i sina Franju i Marija Tomića, Dušana Bulata – Gaju, Milu Jurkovića i Darka Kožića iz Majskih Poljana i Stanka Zeca iz Žažine.”
