Knjiga Jagode Kljaić “Kuća za zelenim barkodom – priče iz epicentra” posvećena je svim stradalnicima na Baniji, naviklim na najteža iskušenja. Umetnica iz Gline navodi za “Vesti” da je u ovom “događanju” Zemljine utrobe čovek samo njoj prepušten na milost.
– I mora sve činiti da prihvati delovanje podzemlja kako bi nastavio najvažnije na nadzemlju – život. Hrabri i ponosni Banijci su to odmah shvatili i počeli otkopavati, odgrtati, lomiti, krčiti, najpre da bi došli do sedam poginulih ljudi, a onda do zatrpanih koji su se oglašavali i dozivali. Razmera nesreće se nikad neće moći sagledati, kao ni stepen ljudskosti iskazan u toj nesreći.
U priči “Mi bismo svoje živote”, Jagoda Kljaić, između ostalog, piše:
“Danas je 22. januar i dvadeset četvrti dan otkako nas je opako uzdrmalo. I usudim se reći da idemo jedni drugima na živce tom jednom temom: potresom. Nije već dva dana zatreslo, pa eto to je. Mi bismo svoje prijašnje živote. Da malo virkamo kako je kod drugih, tko je kome došao u posjetu, kakav se kolač peče ove nedjelje u komšijskoj kući, tko jest, a tko nije bio u crkvi za Božić, tko je pozvan na Svetosavsku akademiju, koliko je ljudi bilo na sahrani jednom starom Banijcu. Mi bismo radije jedni druge ubjeđivali treba li se, ili ne, cijepiti protiv korone; prisluškivali nagađanja o pojedincima koje duže nismo susreli na ulici ni viđeli u dvorištu: zaražen je, samoizolacija; kroz prozor pratili pred čijom je to kućom stalo vozilo hitne pomoći, kome nije dobro, hoće li nekoga iznijeti na nosilima. Nijedna od tih, i bezbroj drugih svakodnevnih, običnih, dosadnih, provincijskih tema, nije danas naša tema. Tako smo postali svjesni koliko su važne. Mi živimo u razrušenoj Baniji, godinama i polupraznoj, što je sad došlo na dobro jer nije poginuo veći broj ljudi, kao da onih pet u Majskim Poljanama, djevojčica u Petrinji i orguljaš u crkvi u žažini nisu jako, jako puno smrti, previše za njihove porodice.”
Svaki čovek na Baniji ima svoju priču, ističe književnica, ne samo jednu nego ko zna koliko njih, a nema kome da ih ispriča jer niko neće da ih skuša.
Dobrota će spasiti svet, smatra autorka knjige “Kuća sa zelenim barkodom – priče iz epicentra”, a u priči “Zaborav ne postoji” podseća:
“Drugi, nama nepoznati ljudi, nisu dozvolili da naši mehanizmi dugo pate. I danas se pitam odakle su, vrlo brzo, stigli prvi kombiji sa flaširanom vodom, kruhom, konzervama, hranom za bebe. Najlakše je bilo iz smjera Karlovca, taj nije bio oštećen, na svim drugim prilazima, posebno od Zagreba, kao i mjesta na Uni, Dvora i Kostajnice, bilo je nesigurno, negdje zatrpano, negđe dio ceste nestao, a ponegdje se asfalt uzdigao. Ali su automobili prelazili sve prepreke. Danima su nam volonteri registracijskih oznaka iz cijele Hrvatske dovozili prehrambene i higijenske potrepštine i to Banija nikada neće i ne smije zaboraviti, kakogod joj u budućnosti bilo. Opstala ili nestala. Zaborav ne postoji. Zato dozvolite da razrušena Banija nečemu poduči: ako živite u bilo kakvoj provinciji, pa imate šupu, garažu ili drvarnicu, rekli bi naši stari: magazu, obavezno u nju kakav čvrsti sanduk napunjen vodom za piće, konzervama koje inače, u redovnim uvjetima, ne jedete, trajnim mlijekom, suhim keksima, dvopekom, medom, orasima, sjetite se sami još nečega što bi vam u izvanrednoj situaciji dobro došlo “za prvu ruku”. Nailazi li hladnije godišnje doba, obavezno nekoliko deka i toplih čarapa. Nemojte da vam, danima kasnije, prva pomisao na potres bude hladnoća koja je u vas prodirala izvana i iznutra.”
Heroji vatrogasci
“Svi sve dobro pamtimo, da bi se nakon mjesec dana ustanovilo kako se sjećamo samo fragmenata, čak ni važnih detalja, situacija, a još manje važnih ljudi. Tako se ne možemo dogovoriti jesu li nam se ulice i sokaci zacrvenili odmah isto popodne ili tek ranog jutra sutradan. Kad su se ono pojavili, svi u crvenom, sa crvenim vozilima, dizalicama, lotrama, košarama, tu i tamo plavim rotirkama. Vatrogasci!
Po raskršćima rasporedili te ogromne mašine, a mi se svi navalili skupljati oko njih, prstom pokazivati koje je čiji krov, gdje su završili dimnjaci a gdje crepovi. U cijeloj ovoj situaciji nisam srela strpljivije i razumnije ljude od vatrogasaca. Slušaju nas, upisuju nešto u mobitele, dogovaraju se motorolama, mi pričamo svoje, oni rade svoje. Svaka čast mladosti iz Dalmacije koja je putovala cijelu noć, i muškarcima iz županje koji su se razmilili samo sa jednim pitanjem: šta možemo pomoći, ali mi im drugi-treći dan nismo bili u stanju suvislo, trezveno i ozbiljno odgovoriti na to i slična pitanja. Sami u strahu od onoga što nas čeka i što će ostati iza naših života smještenih u kuće i stanove. Kako im reći da iznose stvari koje su nam do jučer bile dragocjene? I da ih je netko zatražio, samo bismo ga poprijeko pogledali: pobogu, jesi li ti poludjela, to mi je uspomena, ili: to mi treba, jednom-dvaput godišnje slažem suhe kolače na tu kristalnu tacnu što sam je naslijedila od majke … pa kako sad nepoznatim dečkima reći neka iznose tu razbijenu staklovinu.”
Panika i žeđ
U priči “Zaborav ne postoji” Jagoda Kljaić konstatuje:
“Mehanizam funkcionira. Mehanika malo usporena, stručnjaci bi rekli: zamor materijala, ali još će izdržati. Nema procjene kad će se raspasti, prekinuti, rastaliti, u potpunosti dotrajati. Strah, panika, nevjerovanje u ono što je u pogledu, ali mora se na zahod. Nitko ne povraća, svi imaju potrebu samo i odjednom isprazniti mjehur. Iza srušenog zida, nasred nekadašnje šupe, u ćošku dvorišta, ispod jabuke čije su grane dodirivale čak i prozore na katu. Vidno nečijem pogledu, nevažno. Samo da je mjesto sigurno od eventualnog samoubistva u slučaju novog pokretanja tla. Hoće li netko priznati da ga je zateklo baš dok je sjedio na zahodskoj školjki? Onda se javlja žeđ.”
