Jagoda Kljaić (1950, Glina) piše kratku prozu i poeziju. Bila je višegodišnji novinar i urednik u više časopisa, a potom je uplovila u svet književnosti.
Najpre pesmama i poemama, a potom kratkom prozom, pričama i novelama sa “lica mesta”. Zastupljena je u više regionalnih zbornika i književnih časopisa. Pesme su joj prevedene na poljski, slovenački, bugarski i makedonski jezik. Zbirka pesama “Sa druge strane štreke”, na banijskom narodnom govoru koji nestaje, štampana je u tri izdanja, na latinici i ćirilici. Član je Udruženja književnika Srbije.
Živi u Glini. Iz njene knjige “Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra” prenosimo potresna svedočanstva o zemljotresu 29. decembra 2020. na Baniji.
Knjiga priča “Kuća sa zelenim barkodom – Priče iz epicentra”, iz pera književnice Jagode Kljaić, svedoči sa lica mesta tragedije o katastrofalnom zemljotresu koji je pogodio Baniju dva dana uoči Nove 2021. godine. Umetnica piše o ljudskoj nevolji i o solidarnosti. U prvom planu je čovek i saosećanje na delu. Ovo je oda zahvalnosti svim dobrim ljudima koji ni časa nisu časili da pomognu unesrećenom narodu iz čijih kuća je odjednom “progledalo nebo”. Posvećena je svim stradalnicima na Baniji kojima, inače, tokom istorije, nikada nisu manjkale raznovrsne vrste nesreća, pre svega onih ratnih.
U središtu života
Potresne su to priče, beleške, razmišljanja iz kojih ipak izvire optimizam i svetlost na kraju tunela. Pažljivim okom i istančanim osećajem Kljaićeva je naravno u knjizi primetila i neke ne baš pohvalne datalje iz života Banijaca tih prvih meseci posle zemljotresa.
Jagodina olovka “progovorila” je iz dubine duše, čim je nekoliko dana posle zemljotresa na njenu kuću stavljena nalepnica “Kuća sa zelenim barkodom”, što je značilo da u kući može da se živi uprkos oštećenjima. Po toj nalepnici knjiga je i dobila naziv, a izdala je zagrebačka Plejada 2021.
Šura Dumanić, poznati politolog i izdavač, agilna u mirovnim pokretima i studijama, opisala je u osvrtu na “Kuću sa zelenim barkodom” način na koji Jagoda doživljava i opisuje tragediju svoga kraja. “Zbog toga je Kljaićeva – dobra književnica”, istakla je Dumanićeva.
– Autentično i znalački. U svom pozamašnom opusu, književnica Kljaić usred “velikih” vesti i događaja iz sveta istrajava da piše o malim običnim ljudima i stvarima, vraćajući nas uporno, u dobroj nameri – nama samima. Ona piše o sebi, svojima, o našim malim životima, o stvarima koje nas okružuju, bljeskovima sreće i tuge, svemu ljudskome, i vuče nas natrag – k nama samima, natrag u sadašnjost, u središte vlastitih života, među ljude s kojima smo odrasli i delimo dane i noći – naglasila je Dumanićeva.
Pola čaše vode
“Ako samo tutnji, ne pokrećemo se, onda najpre moramo provjeriti ne prolazi li bager, viljuškar, vatrogasno vozilo, natovareni kamion teretnjak. Dok mi provjerimo, tutanj stane.
Možda se njiše voda u dopola punoj čaši, ostavljenoj na sigurnom mjestu da se do kraja ne prolije ako zaljulja jače.
Pola čaše vode naš je seizmološki centar. Važnija je od regala, ti su već uglavnom podignuti na svoja slavna, pobjednička
postolja, prazni. Za kristal i ostalu jednostavniju staklovinu je lako, baš nam nedavno Europska unija naredila da moramo imati posebne kontejnere za staklo, ali ih nitko ovaj tjedan ne prazni pa stakla okolo po blatu i otpornoj travi. Ni gliste iz tih porazbijanih čaša i šalica neće da piju kišnicu. Ne plaze ni puževi.
Prijatelji zovu, i oni iz vremena kad smo bili brucoši, šta bi poslali i kome, razmišljam o dekama, toplim jaknama, raspitujem se kod osobe koja je dobro upućena, preklinje: Neka nitko ništa ne šalje, nemamo gdje skladištiti, svega ima napretek, neka se dobronamjerni ljudi strpe mjesec-dva, do tada ćemo biti zaboravljeni, proći će Nova godina i Božići…”, napisala je, između ostalog, Kljaićeva u uvodu knjige.
“Priča u mene, već sad, kao u priči. Rekoh jučer četvorici vatrogasaca iz Ogulina da će se naći u jednoj priči, naravno da mi nisu povjerovali, a hoće, zato što su bili na tavanu moje stare “ježeve kućice”, našli složeni crijep od tko zna, nitko ne zna, prije koliko desetljeća, i promijenili na krovu sve razlupane koje su povukla dva dimnjaka kad su se stropoštavala. Poslije toga kiša, već jučer popodne i danas cijeli dan. A na koliko krovova nisu stigli…”, piše Kljaićeva, koja je tih prvih dana mislila na sve one kojima je pomoć potrebnija i na svoje drage Petrinjke, prijateljice s kojima su je spojile knjige.
Dogovor sa prstima
“Sad je najvažnija zelena naljepnica. Garantira da možeš biti u životnom prostoru, bio stan ili kuća, zidovi se ne bi smjeli urušiti na tebe, ali, ali… onaj opaki od 6,2 po Rihteru podigao nas je u zrak pa onda bacio na zemlju, povaljali se oni koji se nisu za nešto čvrsto držali, kao što sam sama s obje ruke za dva zida i štok jednih vrata, između predsoblja i kupatila. Al’ je on bacio na zemlju i naše dimnjake i
krovove. Mogu biti u kući, mogu i drugi u stanu, ali kraj je decembra i početak januara, sredina zime, pametan zaključak na cesti: dobro je što nema zime… ma uvijek ima nešto dobro i u najgorem, nekako uleti ili ga ljudi sami ubace, utjeha je to, ipak se mi tresemo od hladnoće.
I vapimo: ne trebamo paštete, mesne nareske, sapune i toalet papir, trebamo uljne radijatore na struju, da olakšamo i državi jer kažu da oni dobro griju a ne troše previše struje. Ma dobra je meni i Iskrina grijalica iz donacije od 2.000 Nj, evo je kraj nogu, gore ruke ledene, ali me već pitaju zašto ništa ne pišem, pa se dogovorih sa prstima, topli mantil ima džepove i polako ćemo, jednom rukom, onda promijeniti ruku”, zapisala je Kljaićeva 3. januara 2021.
Prve suze okamenjenog srca
“I jučer, prve moje suze, nakon puno, puno mjeseci, tvrdo je srce u mene jer je obloženo čelikom ličnih tragedija. Na kutiji higijenskih potrepština pristiglih u Glinu iz Vukovara, pa od volontera u moju ledenu kuću, piše: Udruga ‘Tko se boji sutra još’. Crtež drvenim bojicama u njoj: snješko, bor, Djed Mraz, kutije sa nevidljivim poklonima, potpis: Martin Blaževac. Prvi-drugi osnovne, rekla bih. Ne piše.
Divan crtež, vrele suze, hladne ruke i noge, ali, sve je to naš život i idemo dalje, ne plačemo, ne kukamo, javimo se nekima trećima da čujemo kako su i možemo li nešto za njih učiniti.
Nadzemlje je jače od podzemlja! Mi smo stupnjevani po ljudskosti koja još nema neko posebno ime”, piše Jagoda Kljaić.
