Tražeći leka od tuberkuloze koja je sve više uzimala maha i ulazila u smrtonosni stadijum, Njegoš je krajem 1850. godine, bežeći od cetinjske studeni, otputovao u Italiju, nadajući se da će mu tamošnja blaga klima prijati i opaku bolest zaustaviti. U Napulju se u to vreme zatekao i mladi srpski pisac Ljubomir – Ljuba P. Nenadović. Susret sa crnogorskim vladikom, pred kojim je već išla slava “Luče mikrokozme” i “Gorskog vijenca”, prerastao je u druženje i prijateljstvo. Potrajalo je oko pola godine, a Nenadović će ga ovekovečiti u svojim čuvenim “Pismima iz Italije”, knjizi čiji je prvobitni naslov bio “Vladika crnogorski u Italiji”. Beležeći razgovore sa Njegošem, “hvatajući” njegove umne reči i filozofske misli, on je od zaborava oteo svedočanstva Njegoševe umnosti i lucidnosti, stvorio vredno delo koje neki upoređuju čak i sa najboljim stranama Njegoševog književnog opusa.
Crnogorci ne ljube lance
Za ovu priliku evo nekoliko “crtica” koje potvrđuju da je Njegoš prvenstveno i iznad svega bio pesnik i mislilac, pa tek onda duhovnik i vladar, da nije robovao strogim pravoslavnim dogmama (nije, recimo, voleo niti dozvoljavao da mu vernici ljube ruku, a po nekim podacima dosta je neredovno i postio i vršio službu božju):
U razgovoru sa napuljskim advokatom, Francuzom po poreklu, Đuzepeom Kazom, oko nauma tadašnjeg francuskog predsednika Luja Napoleona da se, poput čuvenog strica, i on proglasi carem, Njegoš je rekao:
“Dokle god jedan čovjek može raspolagati sa milion vojnika po svojoj volji, dotle će i njegovi susjedi strepjeti i biti ugnjetavani; pa zvao se on prezident, imperator, konzul, ili papa – to je svejedno. Čovječanstvo ne može biti spokojno i srećno dokle je podijeljeno u države koje imaju za glavni cilj: sebe, vjeru, narodnost i dinastiju…”
Nenadović piše da se Njegoš prilikom posete i razgledanja vatikanske galerije najviše zadržao ispred Rafaelove slike “Preobraženje”, a potom prokomentarisao:
“Zaista, kad bi ova Hristova slika mogla progovoriti, prve bi joj riječi bile: ne činite drugima ono što sami sebi ne želite. – Vjera bez dobrih djela mrtva je…”
A dok su mu u crkvi Svetog Petra u Rimu pokazivali časne verige, teški lanac kojim je, kako legenda kaže, u jerusalimskoj tamnici bio vezan apostol Pavle, Njegoš je procedio:
“Ala su ga dobro vezali!” i sunuo da prođe.
Na pitanje zaprepašćenog sveštenika – kustosa zar će proći, a da ne poljubi časne verige, odgovorio je kao iz topa:
“Crnogorci ne ljube lance…”
A dok su ulazili u crkvu Svetog Petra, serdar Andrija Perović, Njegošev zet, koji mu je bio u pratnji u Italiji, zastao je na vratima, prekrstio se i glasno izgovorio:
“Oprosti mi, majko, crkvo moja na Cetinju, ne ulazim da se poklonim, nego da se nagledam.”
“Ulazi, čoče! – na to će Njegoš. – Stalo je crkvi na Cetinju kuda hodi serdar Andrija!”
Dok je Njegoša i njegove pratioce vozio po Rimu, kočijaš je u jednom trenutku zaustavio kočiju, otvorio vrata i svojim neobičnim mušterijama u crnogorskim odeždama objasnio da treba i oni da izađu, jer nailazi papa – da tako “svetom ocu” počast odaju svi, čak i prinčevi i engleski lordovi:
“Božja ti vjera, ja ne hoću sramotiti ono malo crnogorskog naroda. Neka ide papa svojim putem, neka slazi s kola ko mu je i do sada slazio, a vladika crnogorski zaista neće…”
Putovanja odušak od briga
Poznato je, inače, da Njegoš nije voleo svoj monaški čin i zvanje i da nije pridavao poseban značaj crkvenom, kaluđerskom životu. Savo Vukmanović kaže da je bradu stalno potkidao, jer mu je bila dosadna, ili je podvijao ispod crne marame koju je vezao oko vrata, a podseća da je on u nekoj prilici i otvoreno rekao da bi “sve dao” samo da može obrijati bradu.
Milorad Medaković čak tvrdi da je za četiri godine koliko je on bio u službi kod Njegoša, on samo jednom služio službu božju. A koliko je mario za crkvene kanone možda najbolje govori podatak da je u nekoj prilici, o Preobraženju 1847. godine, odjednom zapopio sedamdeset mladića, mada po strogim kanonskim pravilima nije smeo više od – dva!
“Njegoš je – piše Savo Vukmanović – jedino mogao da se razvedri i raspoloži u inostranstvu. Tamo je nalazio oduška od svojih teških domaćih briga i nevolja. Cetinjska samoća ga je ubijala. Zato je često putovao po zemlji, silazio u Kotor, gdje se zabavljao kao i drugi svetovni ljudi i naročito odlazio u Italiju – Napulj, Firenca, Sorento i Baden bili su mu najmilija mjesta u kojima se zadržavao dok je bio zdrav”.
Njegoša je jednog dana, prilikom poslednjeg boravka u Napulju, posetio i neki mladi Turčin, po imenu Osman-beg. Pri polasku, rekao je Njegošu da je Carigrad lepši od Napulja, da je i klima na Bosforu prijatnija i upitao ga zašto jednom ne svrati u prestonicu otomanskog carstva:
– A kako će vladika crnogorski u Stambol doći kad u Stambolu sultan sjedi? – upitao ga Njegoš, a ovaj mu odgovorio da bi sultan sve učinio da mu boravak u Stambolu bude što prijatniji.
– Dokle god moja braća pod njegovom vladavinom pište i nemilice se gnječe i istrebljuju, dotle se mi ne možemo gledati – uzvratio Njegoš.
Susret sa engleskim lordom
Prilikom poslednjeg, predsmrtnog boravka u Italiji, Njegoš se jednog dana u Napulju sreo i sa nekim engleskim lordom koji je zamolio vladiku da mu za uspomenu da svoju fotografiju i na njoj napiše nekoliko svojih stihova. Njegoš se samo potpisao na fotografiji, a onda objasnio začuđenom Englezu:
– Moji su stihovi svi žalosni; ja ih ne pišem više! Ja pred sobom vidim grobnu ploču na kojoj stoji napisano: Ovdje leži vladika crnogorski; umro je, a nije dočekao da vidi spasenje svoga naroda… I tome imamo najviše zahvaliti vašim zemljacima, gospodine, koji i mrtvu tursku ruku drže pod našom gušom. I kad god vidite ovu sliku, sjetite se miliona hrišćana koji su moja braća, i koji bez ikakvih prava pište pod nečovječnom turskom rukom; i vi te Turke branite. Kad dođete u bogati London i kad pokažete ovu sliku svojim prijateljima, nemojte im kazati: ovo je vladalac jednog srećnog naroda, nego im kažite: ovo je mučenik jednog za slobodu mučeničkog naroda. Kažite im: Srbi bi mogli pobijediti Turke, ali ne mogu da umilostive vas, hrišćane.
