Presuda će biti dvosmislena

0

Da li ste čuli za neku državu koja je svoj suverenitet odbranila na sudu? Tokom 20. veka mnoge države su propale. Ipak, nikada se nije dogodilo da neka od njih, koliko god nelegalna i kriminalna, nestane uprkos narodnoj većini koja živi na njenoj teritoriji i podržava je, kao i protivno volji najmoćnijih svetskih sila koje je štite. Dodajmo svemu nabrojenom i činjenicu da u slučaju Srbije zvanična državna politike i ne želi da u potpunosti reintegriše Kosovo i Metohiju. Kosovski Albanci nikada nisu učestvovali u demokratskom životu naše države. Nespremna da dozvoli da Albanci čine 20% buduće državne uprave i diplomatije, da ponovo zahtevaju i poseban uticaj na srpsku državu, da daju ucenjujuću većinu svim budućim vladajućim koalicijama i još uživaju široku političku autonomiju za pokrajinu; a inače u lošem političkom položaju i dovoljno svesna svojih slabosti i neiskrenosti, zvanična Srbija Kosovu nudi autonomiju koja je u svemu nezavisna država, osim po imenu i u simbolu.

Naša država je pred Međunarodni sud stupila sa velikim nadama i nezabeleženim entuzijazmom. Kao da je zaboravljena činjenica da je naša vlada 1999. dozvolila dolazak NATO snaga i stvaranje entiteta samostalnog od Srbije, da smo 2001. prihvatili da Srbi učestvuju u političkom životu tog na silu stvorenog entiteta, da smo posle 2004. godine i martovskog pogroma podržali povlačenje Srba iz privremenih kosovskih ustanova, ali je zato srpska vlada kasnije prihvatila misiju Euleksa i sklopila Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU uprkos činjenici da je većina njenih članica priznala Republiku Kosovo.

Dakle, jedna država kakva je naša – koja vodi nejasnu i neiskrenu politiku, želi suverenitet, ali ne i reintegraciju, korumpira sopstveni narod u pokrajini i poigrava se formom – zatražila je savetodavno mišljenje Međunarodnog suda o legalnosti kosovske nezavisnosti. Ovaj zahtev bio je blaža alternativa ranijoj zamisli da Srbija tuži svaku državu koja bi poslala ambasadora u Prištinu. Pre više od godinu dana Generalna skupština UN je prosledila Međunarodnom sudu zahtev Srbije za savetodavno mišljenje i to upravo zahvaljujući tome što je za tako nešto glasao deo saveznika Sjedinjenih Država. Podsetimo, u to vreme (oktobar 2008. godine), Vlada, koju su omogućile i intervencije američkog i britanskog ambasadora, suočila se sa potrebom da prizna Euleks, sa priznanjem Kosova od strane Makedonije i Crne Gore, blokadom priključivanja EU koja traje do danas, zaustavljanjem vizne liberalizacije, svetskom ekonomskom krizom… Bezopasni Međunarodni sud bio je zgodan ventil.

Stavši pred Međunarodni sud naši predstavnici su se suočili sa starim teškoćama. Većina sudija, koje će o našem zahtevu odlučivati, građani su država čije su vlade već priznale Kosovo. Koliko je reč o slučajnosti, govori činjenica da je Kosovo priznalo nešto manje od trećine država članica Organizacije Ujedinjenih nacija. Srbija može da očekuje i da kada konačna presuda napokon bude donesena, dobije pitijsku odluku koju će svako čitati kako mu je drago. Kosovo bi tada ostalo odvojeno, SAD i Ruska Federacija zadovoljne. Neko bi i u Beogradu bio srećan: "…ipak, važno je da je sve u međunarodnim ustanovama i da smo dali sve od sebe… birači to svakako poštuju više i nagrađuju bolje od istine."

Zvanična Srbija i milioni građana koji su nekada istovremeno slavili i Miloševića kao "vrhovnog komandanta" i primirje koje je bilo kapitulacija, dok danas imaju poverenje u majstorsku diplomatiju koja sve odbija vokalnom, a prihvata realno, treba da razmišljaju i o jednom manje verovatnom, ali vrlo zanimljivom scenariju. Naime, postoji mogućnost da Međunarodni sud donese odluku o tome da je proglašenje nezavisnosti Kosova bilo legalno. Reč je o presedanu za Evropu posle 1945, ali u svetu nakon 1776. godine (odnosno 1784, kad je nezavisnost SAD od Velike Britanije dobila međunarodno priznanje) to ne bi bilo neko čudo. SAD i EU nisu tražile savet od Međunarodnog suda; Srbija je tražila. SAD i saveznici ne moraju da poslušaju eventualni "savet" da povuku priznanje kosovske nezavisnosti. Kako bismo, međutim, mi koji smo se toliko u sud pouzdali i o njega oslanjali odbili savet da nezavisnost pokrajine prihvatimo i priznamo?

OSTAVITE KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here