Potomci slavnog Skenderbega

Možda srpskog porekla: Skenderbegov spomenik

 

Po gotovo metar visokom zidu, suvozidini od sitnog kamena, ozidanoj na ulazu u pećinu sa uzanom vratnicom, sa sigurnošću se može zaključiti da je pećina nekome, ne tako davno, služila i kao staja, tor za koze ili ovce.
Kako u blizini nema nigde nikakvog točila, nikakvog majdana sitnijeg kamena, lako je, i opet s velikom verovatnoćom, pretpostaviti da je to kamenje koje su Kuči, pošto im je ponestalo "praha i olova", pod okriljem noći iskupili oko pećine, e da bi se kad svane, odbranili od turskih nasrtaja i pokušaja da uđu u pećinu i pobiju ih i konačno slome njihov otpor.
– Bilo kako bilo, mi smo potpuno uvjereni da je ovo ta pećina jer se sve do detalja uklapa u opis Marka Miljanova, a ko god ne misli tako mora za to pružiti ubjedljivije dokaze – kaže Radomir – Rajo Prelević. On je uveren da takvih dokaza nema, odnosno da bi oni, ako bi se i našli, označili korenitu reviziju svega onoga što je do sada pisano, što se do sada znalo o stradanju Kuča u prvoj, turskoj pohari, odnosno potpunu negaciju onoga što je o ovim događajima zapisao Marko Miljanov.

Marko Miljanov

Do danas traju sporenja, nagađanja i polemike o poreklu Kuča, posebno Drekalovića, kako su nastali i odakle vuku koren ti – kako ih nazivaju pojedini istoričari i istraživači kučke prošlosti – "Novokuči", koji su ostavili tako duboke i značajne tragove u ovom brđanskom plemenu, pa i crnogorskoj istoriji uopšte.

Podele i raskoli

U ovoj prilici, naravno, niti je potrebno, niti moguće,
razmotriti i uporediti sve te teorije o poreklu rodonačelnika bratstva Drekala i razvoju i grananju njegovog potomstva, jer to, pored ostalog, otvara bezbrojna, zagonetna i vrlo zamršena pitanja odnosa Novokuča-Drekalovića prema Starokučima i drugim susednim plemenima, ali i neminovno vuče na "tanki led" bratstveničkih nadgornjavanja i nadmudrivanja, rasprava o političkim i nekim drugim nenaučnim ciljevima na koje zaudaraju te rasprave.
U ovom vremenu nepremostivih podela i raskola, dijametralno suprotnih gledanja i neslaganja o pitanjima iz prošlosti i, pogotovo, "dvostrukih" istorija.
U takvoj situaciji se čini da je najcelishodnije i najsigurnije, i u ovoj priči, prvenstveno pokloniti veru Marku Miljanovu na kojeg se, inače, poziva i najveći broj drugih istraživača i hroničara ovog vremena u Kučima, čak i oni koji pokušavaju da, unekoliko, ospore njegove podatke – recimo, Jovan Erdeljanović ili, u novije vreme, Miljan Milošev Jokanović. Ovaj kučki veleum i istinoljub, koji se potvrdio i "djelom", koji je do poslednjeg daha istrajno služio i svim srcem nastojao da "bidne u pomoć istini", ostavio je i o ovome zanimljiv zapis u svom delu "Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi".

Priča Marka Miljanova

Taj njegov zapis je zasnovan, prvenstveno, na narodnom predanju, a pošto je Marko Miljanov ponajstariji od onih koji su se bavili ovim pitanjima, logično je da je i njegova priča najbliža realnosti i istini, tim pre što je on živeo u vremenu kad se nacionalnim i plemenskim barjacima nije vitlalo na način kako se vitlalo kasnije, a pogotovo ne kako se njima vitla danas, kad je sve poprimilo tonove fašizma, odnosno nacionalizma u njegovom najmračnijem smislu – kad je sve obojeno pizmom i inatima i zasoljeno mržnjom i sitnošićardžijskim, politikantskim interesima.
Evo priče Marka Miljanova o Drekalu i Drekalovićima:

Utvrđeno ime pećine: Milenko Tuto Vujošević

 

"Poslije smrti Đura Kastriota (u pitanju je, naravno, znameniti albanski nacionalni junak iz 15. veka Đerđ Kastrioti, odnosno Skenderbeg. Taj izuzetni čovek je, navodno, bio srpskog porekla. – Napomena – B.S), Turci, kako su njegov porod rašćerali, naredili su da se od njegove krvi sve istraži (iskoreni), da niđe od toga traga ne ostane, no i žena đetinja (trudnica), ako bi se našla, da se raspori i udavi. Od ove grozne presude bježa je kud je ko moga. Sin Đurov Jovan (a neki govore da se i on zvao Đerđ), nemajući duha Đurova, uteka je u Italiju s nekoliko naroda, a žena njegova pobjegla je u rod u Kastrate (takođe poznato vlastelinsko albansko pleme – prim. B.S). No, kako nije š njim bila više od dva mjeseca, nije se znalo da je đetinja, a pošto se vidjelo (da je u drugom stanju – napomena B.S), rekli su joj: ‘Bježi u rod dok te nijesu rasporili’; za tijem ju preobuku u prosjačke tranje i dadu joj štap i torbu i učini se prosjačica. Odila je od kuće do kuće, kad je došla u Selca u nečesova dobra čojeka, koji ju je lijepo pridrža, ali nije zna da je đetinja; a pošto je zna i primaklo se vrijeme porođaju, on joj je reka da ona nije prosjačica. Ona mu povjeri sve kako je. Tu je ona rodila i krstili su dijete kojemu nadjenu ime Drekale (u pitanju je albansko ime i znači Andrija, a Miljan Milošev Jokanović precizira da se rodio 1552. godine – primedba B.S). Tada joj onaj čojek reče: ‘Bjež’ sad dok te nijesu našli i udavili dijete’, dadne joj nešto za trošak i preprati je preko Bardanja i Zatrijepča, te dođe u Kuče u selo Bezjovo, u Nikeze Marina na konak. Nikeza ju pita ko je. Žena mu povjeri kako krije dijete od Turaka da joj ga ne udave zašto je od roda Kastriota. Ovome je Nikezi bila umrla žena, i on reče ovoj: ‘Oli da se vjenčamo, ja žene nemam; tako ćemo skrit djetetu trag i kazaćemo da je moje, i tako Turci neće znat.’ Žena pristane pod uslovijem ako imane Nikeza sinova š njom, kad bi odrasli i podijelili se, da se dadne njenome sinu koliko jednome od zajedničkije: ako ne bi imali više sinova, onda za njenoga sina sve Nikezino ostaje. Tako obje strane pristanu i vjenčaju se.

Umeo je u svakoj prilici

– S rečenom ženom – piše dalje Marko Miljanov – Nikeza je ima više sinova, no mu je Drekale od svije najmiliji bio, te kad su odrasli i podijelili se, Nikeza je dao Drekalu od imuća ka i svojem sinu i jedan čifluk više, i tako se Drekale obogatio više od drugoga. Ima je narod oko na njega i u pjesmi mu je narodnje sve njegovo spjeva: ovce, ugiče, zvona cingare, piske, sviraje i oružje, po tadašnjem običaju…
Drekale se, kako piše Marko Miljanov, oženio Marom, ćerkom Žija Peralova s Kosora i sa njom dobio dva sina – Nikolu i Lala. Stasao je u dobrog domaćina i dočekliju, umeo s ljudima, i s plemenicima i sa inoplemenicima, i sa onima koji su u Kuče i njegovu kuću dolazili kao prijatelji, ali i sa onima koje je ovamo dovodila pogana i zla namera.
Niko, recimo, kao on, nije, po prilici, umeo tako vješto dočekati turske haračlije i zlotvore, a sve u želji da se s manje belaja i nevolje za narod razmine. Marko Miljanov kaže da su ga zbog toga Turci hvalili i pred samim skadarskim vezirom, što će mu – opet po onoj narodnoj: baci dobro u more, ono će jednom isplivati i vratiti se – dobro doći u nekoj prilici kad se s molbom za milost u ime Kuča obreo u Skadru pred samim vezirom…