Na samom izlazu iz Nikšića, pored puta koji vodi ka Krnovu i Šavniku, na jednoj, i Župi Nikšićkoj i rudniku boksita na drugoj strani, naspram Željezare, nekada po broju radnika najveće crnogorske fabrike, stoji neobični spomenik od ovdašnjeg belog gorskog kamena na kojem piše da su ga 1920. godine izvile vešte ruke nekog kamenoresca Rada Grgurevića.
Poruke sa spomenika
Iz cele male istorije uklesane na monumentalnoj krstači doznaje se da su taj "stub kameniti za uspomen vjekoviti" podigli braća Novo i Boško Popović iz Dragovoljića, ocu, popu Milovanu, i bratu Kostadinu, poginulim na Lukovu 1918. i braći Mirku, Mihailu i Miladinu, palim na Drini 1915. godine. Tu je i epitaf, očigledno sročen tvrdom težačkom rukom, ali iznedren iz mekog, ranjenog srca siročadi bez oca i četiri brata: "O, putniče, stani malo, nek te bracka mine tuga đe pogibe pop Milovan na Lukovo s 80 druga od najljuće srpske zmije, krvoločne Austrije, 22 sveštenika njegova je kuća dala čuvajući svoju vjeru za spas srpskih ideala da održe svome rodu ljubav, slogu i slobodu." Možda bi poruke sa ovog nesvakidašnjeg spomenika, koji je dugo stajao na samoj raskrsnici na kojoj se račvaju putevi prema Šavniku i Župi Nikšićkoj, pa je kasnije zbog nečeg premešten i primačen za jedan kilometar bliže gradu, mogle biti početak priče o selu Dragovoljići, priče koja se može sažeti u jednu rečenicu: ni lepšeg sela i veselijeg i plemenitijeg imena, ni neveselije, burnije, mučnije pa i tragičnije istorije. 
Dragovoljići su jedno od najlepših i najvećih sela u nikšićkoj opštini. Široka zaravan na sredokraći puta od Nikšića prema Župi Nikšićkoj, oivičena kamenitim grabinama, odjednom pukne i iznenadi namernika čim se od glavnog puta iz korita Gračanice, jedva kilometar udaljenog, popenje do Pasjeg ždrijela. Tu posetioca, kao na straži, poput kakve moderne karaule, dočekuje i svojom neobičnom, ovovremenom arhitekturom zadivljuje "čardak" novosagrađenog crkvenog konaka i drevna crkva Svetog spasa, vjekovni duhovni stožer i beleg Dragovoljića. Bog samo zna kad je ljudska noga prvi put kročila u ovo selo, ali nema nikakve sumnje da je njegova pitomina i umina, njegov položaj pod skutom Lukova, Krnova, Gore Ćeranića, Grabidola, Konjska, Luka i Bara Bojovića, da se i ne govori o silnim katunima i nepreglednim pašnjacima od Borovnika preko Zelenih bregova i Žurimova do Ckare i Lukavice, od iskona privlačila prvenstveno stočare. Tim svojim položajem i prirodnim blagodetima, Dragovoljići su, nema nikakve sumnje, od iskona primamljivali i zadržavali one koje su, u potrazi za mestom pod suncem, putevi gospodnji dovodili u ovaj kraj. Bilo je tako, svi su izgledi, i sa jednim ogrankom velikog plemena Nikšići, koji su ovde osnovali prvo veliko naselje, a u dubrovačkim izvorima se spominju 1399. godine kao "Vlasi Nikšićki". Nikšići su se nešto kasnije spustili u nikšićko polje i nastanili oko brda Trebjesa, po kojem će se jedan njihov ogranak i prozvati Trebješani, a vrhunac moći dosegli su u 16. i 17. veku.
|
Na večnoj straži "Stameno i zorno poput drevne tvrđave djeluju i uzvišenje i crkva. A ona, crkva, uznesena i kao ‘stavljena’ na veliki, nepomičan brod okrenut prema prosječenom, širokom rječnom koritu, uzdiže se nad okolinom i svojom vidljivom, gotovo minijaturnom otmjenošću stoji kao na vječnoj straži pred kapijama starog Nikšinog grada", piše znameniti Dragovoljić Gligorije Knežević u svom zanimljivom romanu "Zameteni tragovi", opisujući "kapiju" sela Dragovoljići i dodaje da je "crkvica Svetog spasa u Trensovu (stari naziv za Dragovoljiće, prim.B.S) malo graditeljsko remek-djelo iz doba najvećeg procvata graditeljstva srednjeg vijeka." |
Od tada, naime, datiraju njihovi stalni sukobi sa Turcima koji su dva puta spaljivali i razarali njihova naselja i tako ih prisilili na seobe (jedan ogranak Trebješana je dospeo čak do Odese).
Zato Nikšića, odnosno potomaka ovog velikog plemena, danas ima mnogo više u rasejanju nego u njihovoj prapostojbini. U zborniku radova posvećenom 35-godišnjici naučnog rada Jovana Cvijića, koji su priredili njegovi saradnici i prijatelji i objavili u Beogradu 1924. godine, posebno je zanimljiv rad Radoja M. Uskokovića, profesora gimnazije u Beogradu. On se pozabavio upravo plemenom Nikšići, njihovim korenima i naročito njegovim raseljavanjem i grananjem širom Crne Gore i Srbije. Po predanju, Nikša, rodonačelnik ovog velikog i veoma brojnog plemena, bio je sin vojvode Ilije iliti Ilijana, zeta Nemanjinog sina Vukana. Vojvoda Ilija je živeo u Boki Kotorskoj, u krtolskom selu Gošići, ali kad mu je umro tast, nije hteo da prizna vlast šuraka Stevana već se odmetnuo od njega, a ovaj mu stoga odrubio glavu i već trudnu sestru vratio u rod. Tu se potom rodio Nikša, koji se, kad je odrastao, zapopio i nastanio u ujakovoj zadužbini, Moračkom manastiru. Po istom predanju na koje se poziva i oslanja profesor Radoje Uskoković, Nikša se kasnije odatle preselio u selo Zagrad u Nikšićkoj Župi. Imao je petoricu sinova – Krsta, Bjeloša, Olivera, Laketu i Vlajka, od kojih će se vremenom razgranati brojna bratstva, a ono što ih i do danas veže, što im je zajedničko, svi, gotovo bez izuzetka, čuvaju staru porodičnu tradiciju i krsnu slavu Lučin dan. Župljanin, Momir Šundić je, međutim, našao podatke i "oživotvorio" i drugu, nešto drugačiju legendu o Nikši i njegovim potomcima koja je, čini se, bliža istini od one koju je zapisao profesor Uskoković, a temelji se po svemu sudeći na knjizi Milana Pekovića "Nikšićka Župa – u narodnom predanju, istorijskim zapisima i kazivanjima ljudi". Nikša je, i po predanju koje je zapisao Peković, a prenosi ga Šundić, bio rodom iz primorja, iz Krtola u Grblju; sin bana Vladimira Grbljanina, u narodu poznatijeg kao ban Ilijan (ime je, navodno, dobio nakon jednog obračuna sa nekim protivnikom koji je želeo da mu preuzme primat, a Vladimir je pri tom stalno ponavljao: "Ili ja, ili ti" iz čega mu je potom narod ispreo ime Ilijan). I po ovoj legendi, Nikšin otac je bio oženjen odivom Nemanjića i stoga je uživao veliki ugled u vladarskoj kući ove moćne srpske dinastije. On se, kako veli Šundić, nije, po prilici, zadovoljio samo time već je poželeo da se domogne i malo vlasti pa se upetljao u neku od mnogobrojnih buna u uvek nemirnoj Zeti.
Milost za Nikšu
Buna je ugušena, a Ilijan, kao jedan od organizatora, pogubljen. Nemanjići su, međutim, poštedeli njegovog sina Nikšu kao svog sestrića. Dali su mu posed u Nikšićkom polju i ovlastili ga da nadgleda radove na izgradnji manastira i zadužbina koje su Nemanjići podizali na prostoru tadašnje stare Hercegovine. Milan Peković piše da je Stefan Nemanjić, kad je udarao temelje Moračkog manastira, doveo na svečanost i svog sestrića Nikšu, dao mu počast da on udari prvi kramp i da pri tom triput ponovi: "Pomozi, Bože, kralju i njegovom koljenu", ali ga ovaj ne posluša nego udari krampom, pogleda u nebo i vikne: "Pomozi, Bože, Nikši i Nikšinom koljenu." Kad je i po drugi put ponovio molitvu za sebe i nije poslušao kralja, on mu, bajagi, istrgne alatku iz ruku i kaže: "Moja zadužbina, a tvoja građevina! Srećno ti bilo i bog dao i sva sila nebeska i zemaljska da se od tebe namnoži naroda kao na ovoj gori lista!"
