Foto: MN Press
Radost do neba: Fudbaleri Crvene zvezde posle pobede nad Olimpikom

U istoriji FK Crvena zvezda 1991. godina upisana je zlatnim slovima. Tada su crveno-beli osvojili nezvaničnu titulu šampiona sveta. I dan-danas se prepričavaju utakmice u pobedonosnom hodu beogradskog kluba ka trofeju.

Crvena zvezda je sredinom osamdesetih promenila filozofiju jačanja tima. Umesto dovođenja mladih talentovanih igrača i popunjavanja tima iz svoje škole, tandem Dragan Džajić – Vladimir Cvetković je rešio da angažovanjem najboljih igrača na domaćem tržištu stvori ekipu koja bi odmah mogla da se takmiči na visokom kontinentalnom nivou. Tako su na “Marakanu” dolazili Bora Cvetković i Milivoj Bračun iz Dinama, Dragan Stojković iz Radničkog, pa Dragiša Binić takođe iz Niša, Robert Prosinečki, kojeg se Dinamo odrekao u leto 1988, Darko Pančev i Dejan Savićević…

Pamti se nesrećno izgubljen duel sa Milanom 1988, pa sudijskom nepravdom poraz od Kelna u Kupu UEFA 1989. U Zvezdu su došli iz Rumunije čuveni Miodrag Belodedić i iz Rada Vladimir Jugović. Na klupu je seo ambiciozni Ljupko Petrović, dokazan u prethodnoj sezoni, kada je sa Vojvodinom osvojio titulu.

Slavlje u Minhenu

U sezoni 1990/91. klub je ostao bez kapitena Stojkovića, ali je sa velikim elanom i optimizmom ušao u Kup šampiona. Žreb je u prvom kolu na Zvezdin put postavio, ne naročito atraktivni švajcarski Grashopers. Švajcarci su poveli na “Marakani”, izjednačio je Dragiša Binić. Ostalo je 1:1, skromno za start. U revanšu druga pesma. Crvena zvezda je igrala briljantno, pobedila 4:1 golovima Prosinečkog (2), Radinovića i Pančeva.

Rival u drugom kolu bio je Glazgov Rendžers. Opet odlična Zvezda. Na punoj “Marakani” 3:0, golovima Brauna (autogol), Prosinečkog iz slobodnog udrca i Pančeva. U revanšu je Pančev postigao sjajan pogodak, Škoti su, za utehu, samo izjednačili.

U zimskom roku Beograđane je pojačao Siniša Mihajlović. U četvrtfinalu je deklasiran Dinamo iz Drezdena 3:0 (Prosinečki, Binić i Savićević). U revanšu je domaćin poveo već u drugom minutu. U drugom poluvremenu su preokrenuli Savićević i Pančev. Pri kraju utakmice domaći navijači su napravili incident, susret je prekinut i registrovan 3:0 za Beograđane.

Posle 1971. Zvezda je ponovo igrala polufinale. Rival je bio Bajern. U Minhenu je bila srpska atmosfera. Nemci su poveli, izjednačio je Pančev, koji je u drugom poluvremenu asistirao Savićeviću za pobedu (2:1). Prepuna “Marakana” je čekala revanš i plasman u finale. Počelo je sjajno, prelepim golom Mihajlovića iz slobodnog udarca. U drugom poluvremenu su Nemci zaigrali bolje.

Augentalerov slobodan udarac je prošao kroz noge Stojanoviću, a pet minuta kasnije je Bender doneo vođstvo 2:1. Posle toga su Nemci pogodili stativu. A onda gol za istoriju. Posle duge akcije Jugovića, razmene pasova, lopta je stigla do Mihajlovića. Usledio je centaršut na koji je nespretno

reagovao Augentaler, golman Auman je pratio Pančeva, a lopta je u visokom luku završila iza njegovih leđa. Na kraju je bilo 2:2 i prvi plasman u finale Kupa šampiona.

Crveni karton Savićeviću

U finalu, 29. maja, na stadionu “Sveti Nikola” u Bariju rival je bio izvanredan sastav Olimpika, čiji je član bio Dragan Stojković. Duel dve najefikasnije ekipe u Kupu šampiona se pretvorio u opreznu igru. Zvezda se opredelila za defanzivu, čekala šansu. Ostalo je posle produžetaka 0:0.

Usledili su penali, Stojanović je odmah odbranio Amorosu. Naredni izvođači su bili precizni. Za Zvezdu su golove dali Prosinečki, Binić, Belodedić, Mihajlović i na kraju je mrežu zatresao Darko Pančev. Zvezda je tog 29. maja postala prvak Evrope što je najveći klupski uspeh jugoslovenskog fudbala.

Nažalost, ratno stanje u bivšoj Jugoslaviji, zatim i sankcije uticali su znatno da ova generacija ne nastavi sa vrhunskim rezultatima. Većina je napravila odlične karijere u inostranim klubovima, mada im je uspeh sa Crvenom zvezdom bio najveći i najdraži.

Crvena zvezda je u Super kupu, zbog rata u Jugoslaviji, igrala samo jednu utakmicu protiv Mančester Junajteda. I pored mnogo bolje igre, na Old Trafordu je doživljen poraz 1:0. Uteha je bila osvajanje Interkontinentalnog Tojota kupa 8. decembra. Protivnik u Tokiju je bio klub Kolo Kolo iz Čilea. Na klupi Crvene zvezda sedeo je Vladica Popović, a u odnosu na tim iz Barija nedostajali su Prosinečki, Stojanović, Marović, Šabanadžović i Binić. Blistao je Vladimir Jugović, koji je proglašen za najboljeg igrača utakmice. Postigao je dva gola, treći je bio delo Darka Pančeva. Od sredine prvog poluvremena Zvezda je bila bez isključenog Dejana Savićevića, ali je i posle toga postigla dva gola za ubedljiv trijumf od 3:0.

Tim snova

Pobedu protiv Olimpika u Bariju, pred 56.000 gledalaca, izborili su Stevan Stojanović, Miodrag Belodedić, Ilija Najdoski, Refik Šabanadžović, Vladimir Jugović, Slobodan Marović, Siniša Mihajlović, Dragiša Binić, Dejan Savićević (Vlada Stošić), Robert Prosinečki i Darko Pančev. Strateg pobede bio je Ljupko Petrović. U Bariju nije igrao Duško Radinović, koji je prethodno u svim utakmicama bio standardan na poziciji desnog beka.

Radost u Japanu

Na nacionalnom stadionu u Tokiju crveno-beli su pobedili Kolo Kolo sa 3:0 pred 60.000 gledalaca. U timu su bili Zvonko Milojević, Miodrag Belodedić, Duško Radinović, Ilija Najdoski, Siniša Mihajlović, Goran Vasilijević, Vlada Stošić, Vladimir Jugović, Milorad Ratković, Dejan Savićević i Darko Pančev. Trener je bio Vladica Popović.

Sutra – Pojedinci i klubovi koji su osvajali medalje za Beograd (39): Trojka za večnost