Omer-pašina godina

Dragovoljići u kojima dominira konak (desno) i crkva levo na šumovitom brežuljku

 

Kad je u pitanju crkva u Dragovoljićima, ono što se golim okom vidi, što lako zapazi svako ko uđe u ovu svetinju, jeste činjenica da je ona nekad dozidana i po dužini dvostruko proširena. Prvobitni, stari, istočni deo crkve sa kružnom oltarskom apsidom, dužine oko šest i širine oko tri metra, ima veoma dobro očuvan živopis. To je taj deo crkve za koji meštani veruju da je sagrađen u doba Nemanjića, mada ima nekih stručnjaka koji po tome što živopis datira s kraja 16. vijeka zaključuju da je i crkva građena možda koju deceniju ranije. Na crkvi je naknadno srušen zapadni zid i priprata je produžena za još oko šest metara, a tada je na zapadnom zidu dozidan i zvonik na preslicu. Na crkvi su, po svoj prilici tada naknadno probijena ili samo proširena i dva prozora, što je lako uočiti po oštećenjima na živopisu, a spoljni zidovi su urađeni tako vješto da je dogradnju spolja teško uočiti.
 

Duh sloge
Slobodan Raičević u svojoj studiji "Crkva u Dragovoljićima kod Nikšića i njene zidne slike" dokazuje da ovaj dosta dobro očuvani živopis "po svojim stilskim i ikonografskim karakteristikama pripada zidnom slikarstvu iz druge polovine 16. veka". On naglašava da "odsustvo svakog pouzdanijeg izvora otežava da se vreme živopisanja ovog hrama tačnije odredi", ali je nesumnjivo da je živopisac "posebna umetnička ličnost, čije su vrednosti nesumnjive" odnosno da majstor "svakako spada u red solidnijih živopisaca svoga vremena."

Freska u crkvi u Dragovoljićima

 

– Blagodareći prilično individualnom slikarskom rukopisu u prilici smo da odredimo i autora ovog živopisa s obzirom na mnogobrojne paralele koje se mogu naći u slikarstvu turskog perioda. Po specifičnostima i stilskoj pripadnosti ovih zidnih slika, ispoljenih kroz kolorit, crtež i ikonografiju, skloni smo da zidno slikarstvo u crkvi Sv. Spasa u Dragovoljićima pripišemo plodnom i darovitom živopiscu, popu Strahinji iz Budimlja – kaže Raičević. On je, kako naglašava, do takvog zaključka došao upoređujući živopis iz Dragovoljića sa onim iz priprate i naosa manastira Sveta Trojica u Pljevljima, gornjih zona iz priprate Pivskog manastira, odnosno pojedinih delova živopisa iz Moračkog manastira, Arhangela Mihaila u kanjonu Tare, Manastira Podvrh u Bistrici Bjelopoljskoj, Gradišta u Paštrovićima ili crkve Jeksa kod Rijeke Crnojevića, odnosno živopisima za koje se nesumljivo zna da ih je slikao ovaj glasoviti živopisac krajem 16. i u prvim decenijama 17. veka. Raičević ide i korak dalje i precizira da živopis u Dragovoljićima pripada "ranim radovima" popa Strahinje, odnosno da je oslikan "negde na prelazu iz devete u desetu deceniju 16. veka, u svakom slučaju pre nego što je živopisao Trojicu Pljevaljsku (1592 – 1595)."
Oni koji se povode ovim zaključcima i tvrde da je stari deo crkve građen u 16. veku, skloni su da veruju da je crkva dograđena vek kasnije, ili najdalje u 18. veku, što rađa neke druge nedoumice i dileme, odnosno ostavlja prostor, pa i pravo mještanima da se i dalje pozivaju i više veruju stihovima Župljanina Pavla Ivanovića iz Liverovića: "Ova crkva u Dragovoljiće, Pamti na vlast stare Nemanjiće, Kralj Milutin još kada je vladao, Ovu crkvu podigo je tada…" A s kolikom je ljubavlju građena crkva i s kakvom su se brigom Dragovoljići odnosili prema ovoj svetinji, najbolje kazuje priča vezana za strašni period turske najezde i pohara 1852 – 53. godine, kada je zloglasni Omer-paša Latas (inače poturčenjak) krenuo sa ordijom od oko 60.000 vojnika da jednom zauvijek umiri Crnu Goru i slomi otpor prkosnog knjaza Danila – za zlonosno vreme poznato u crnogorskoj istoriji kao "Omer-pašina godina". Znajući da Župski manastir ima veoma značajnu, ne samo versku, duhovnu i prosvetiteljsku ulogu za ceo ovaj kraj, da je to i veliki centar slobodarstva i otpora zulumćarima i zavojevačima, Turci su najpre opustošili, a potom i razorili i spalili ovaj hram. Strahujući da ista sudbina čeka i njihovu malenu crkvu, Dragovoljići su, kažu, za jednu noć, uspeli da je zazidaju i sakriju "pod zemlju". Po veoma živom predanju, u duhu sloge koja je od iskona krasila ovo selo, kidisalo je sve što je moglo "i kašiku dići" da prinosi kamenje i dodaje onima koji su zaziđivali crkvu i sve maskirali busenjem i zemljom. Do danas se priča kako su neki, u

Unutrašnjost crkve u Dragovoljićima

trenutku kad je u blizini ponestalo kamenja, počeli da raziđuju staje i kuće, suvozidine ubogih potleušica koje su bile pokrivene slamom, govoreći: "Šta će nam kuće, ako nam razore i sa zemljom sravne crkvu…" Crkva je spasena i decenijama potom, kažu čak i nakon konačnog oslobođenja Crne Gore od Turaka, stajala zazidana i sakrivena od zlih očiju i zlotvorskih namera, a ni ovaj zaista nesvakidašnji poduhvat i vid otpora zavojevačima, nije ostao bez odjeka u pesmi: – Pavle Ivanović iz Liverovića, pokoj mu duši, postarao se da ni gusle ne zaborave ovaj podvig Dragovoljića – kaže Milo Mrkić, ukazujući na Ivanovićevu pesničku umotvorinu iz koje sam početne stihove već citirao: "Omer Crnu Goru kad popali, Mještani su crkvu održali, I oni je od Turaka brane Oko crkve sa svakoje strane, Donijeli veliko kamenje, Gomila se oko crkve penje; U gomilu te je zakopali, A domovi uzgredni su bili, Te je paša nije zapalio I ko druge sa zemljom sravnio. Ta gomila ostasla je ovdje, Dokle paša sa ordijom prođe…" Kad je ipak konačno s nje skinut kameni i zemljani oklom i štit, kad je ponovo vaskrsnula na bregu koji dominira selom i na kojem Dragovoljići večno počivaju, kamenje kojim je bila zazidana nije daleko odbačeno – ugrađeno je u podzide oko groblja, a meštani se šale: neka, zlu ne trebalo, neka se nađe ako kakav zulumćar nekad opet zaumi da ruši svetinje…
U Župi i Dragovoljićima i danas živi predanje (zapisao ga je u svojoj knjizi i Milan Peković) da je u ovom kraju, kao mladi monah, služio čak i Sveti Vasilije Ostroški. Prvenstveno u župskom manastiru, ali i u crkvi u Dragovoljićima. Kako, po prilici, nije bilo manastirskih i crkvenih konaka, on se nastani na sredokraći puta, na Lazu, kod nekakve mlade udovice. Nije potrajalo, a po Župi se prospe priča kako se mladi monah spetljao sa udovicom. Zli jezici ubrzo počnu govorkati i da će uskoro biti i prinove – da ona nosi njegovo dete: – Dočuje za to i Vuk Nikolić, vrhovni sudac u Župi – piše Milan Peković – pa pozove narod da dođe na jednu poljanu kod Gračanice, sa druge strane Laza. Okupi se čitava Župa i sudije pošalju poruku Vasiliju da odmah dođe sa udovicom na skup. Vasilije dočuje zašto se narod sastao, pa naredi udovici da uzme jedan poveći vagan (ovalna drvena posuda, napomena B. S) i potpaše ga ispod raše. Ova ga posluša i oni pođu na skup. Kad je vidio da udovica zaista ima veliki trbuh, Vuk Nikolić upita: "Vasilije, jesi li je?" "Jesam, vala, i opet ću!", odgovorio ovaj… Nikolić, preneražen takvim drskim Vasilijevim odgovorom, brekne na ozlojeđeni narod da odmah kamenuje i njega i udovicu. Vasilije podigao štap, prekrstio uzavrelu masu i istog časa se svima koji su podigli kamen skamenile ruke, a onda naredio udovici da razveže pojas.

Istina na videlu
Kad je ispod njene suknje ispao vagan i kad su shvatili da je sve laž, i sudija Nikolić i svi okupljeni Župljani kleknuli pred Vasilija i počeli ga preklinjati da im oprosti što su nasjeli na zlobne priče i takve sramotne laži i da ih ne prokune zbog toga. On im na to, kako je zapisao Milan Peković, odgovorio: – Da Bog da i Sveta Bogorodica, u Župi vazda bilo dobrijeh ljudi i velikijeh junaka, no nikad ne bilo sloge i dovijek se jedan s drugim sudili i davijali…! Vasilije ih je zatim opet prekrstio štapom i svima ispalo kamenje iz ruku, a ruke im oživjele. To mjesto se, navodno, od tada zove Krstovače.