Većina ljudi je, pre iseljenja u daleke prekookeanske zemlje, maštala da će se jednog dana vratiti. Cilj je bio doći do nekih značajnih sredstava, izvući decu iz ratnih područja ili iz naših generalno siromašnih krajeva i otići u Ameriku, Australiju, Kanadu… Otići daleko.
U početku je nostalgija bila velika i, da smo imali para uglavnom bismo se vratili prvim avionom. Došli smo, naročito mi koji smo dolazili devedesetih ili kasnije, uglavnom kod naših rođaka. To su divni ljudi koji su došli ranije, krajem šezdesetih i sedamdesetih i sa kojima se, uz najbolju volju, nekako nismo razumeli.
Iskustva su bila šarolika, a rođacima je svanulo, možda više nego nama, kada smo otišli od njih.
Povratak uvek aktuelan
Sve generacije su često diskutovale na temu povratka u stare krajeve. Novija generacija je bila upornija i češće odlazila na odmor, da posete prijatelje i rođake, da obave neki posao, a poneko i da kupi neketninu u otadžbini.
Pojedinci su se vratili u stare krajeve sa parama i zapadnim iskustvima da se napravi dobar posao. Ipak, naše pare se brzo troše, a zapadna iskustva uglavnom nisu bila dovoljna pa se većina opet vratila u Australiju, iz raznoraznih razloga.
U međuvremenu, pronađeno je spasonosno rešenje koje se sastojalo u tome da se bude pola godine u Australiji, a pola godine u starom kraju, pre svega u Srbiji. To je naglo prekinuto sa pojavom ove krize i obustavom putovanja pa su se ljudi našli u potpuno novoj situaciji.
Ovde su se u u zadnje dve godine desila dva pomalo neočekivana fenomena u vidu suspendovanja određenih sloboda i porasta vrednosti nekretnina. To je stvorilo novu situaciju u kojoj ljudi postaju nestrpljivi baš zbog ta dva faktora i ozbiljno razmišljaju o trajnom napuštanju Australije.
To je potpuno razumljivo razmišljanje, a vidim da se već, u nekim slučajevima sprovodi u delo te da ljudi prodaju nekrentine ovde i stvarno počinju da se vraćaju. Da li je to dobro ili ne samo vreme i lični osećaj svakog pojedinca mogu da pokažu, ali ima jedan momenat na koji bih ovom prilikom ukazao.
Spojeni sudovi
Naime, svet ipak funkcioniše po sistemu spojenih sudova te nije logično očekivati da će, posebno u nadolazećim zimskim mesecima u Evropi, situacija biti mnogo bolja nego što je ovde u zadnja tri meseca. Neće.
Opcija odlaska je uvek dobra, ako je odluka promišljena i ako se ne donosi na bazi trenutne emocije koja nije i ne može baš biti pozitivna. Dobro je imati i neki “rezervni položaj“ da se izrazim ratnim rečnikom. Možda, ako se već selite, razmislite da ipak kupite odnosno zadržite nešto ovde te ostavite na rentu.
U slučaju da se ne vraćate u Australiju, imaćete dobar prihod koji će vam u starom kraju dobro doći jer nema tih para koje se ne mogu potrošiti ako se ne zarađuje. I još jednu stvar nemojte nikada smetnuti s uma, za nekih 100 dana od današnjeg dana, a možda i ranije, sve će ovde biti dosta drugačije, dakle nemojte žuriti sa odlukama.
Tajna dugovečnosti
Negde na Romaniji živeo stariji bračni par, oboje oko 90 godina, ali oboje vitalni i zdravi. Dolazi novinar i pita ih za tajnu dugovečnosti.
“Vi sigurno niste nikada pili?“, poče novinar sa pitanjima. “Jesmo“ rekoše u glas. “Mi smo oduvek znali da je jedna rakija dnevno ne samo zdravo, nego da je to i malo“, objasni deda.
“Dobro“, nasmeja se novinar na doskočicu, “A onda ne pušite“?
“Pa pušio sam, sada retko kada zapalim, ali ponekad zapalim uz kafu“.
“Onda ste sigurno jeli samo zdravu hranu“ uporan je novinar.
“Pa jesmo… slaninu, meso, salate, sarmu, ma jesmo kako nismo, sve zdrava hrana“, odgovori baka.
Zbunjeni novinar potom upita: “Pa dobro, a kako to da se tako dobro držite?“
Deda ga pogleda, natoči im svima po jednu domaću i reče: “Gledaj sinko, čovek čim se rodi na neki način stane u red za smrt. Mi se eto, nismo gurali“.
U poslednjih nekoliko sedmica se primećuje novi vid nostalgije među našim ljudima na Petom kontinentu – želja za trajnim povratkom.