Novoj ustaškoj vlasti u livanjskom kraju glavni trn u oku su bila sela u Donjem livanjskom polju koja su nekada činila opštinu Crni Lug u sastavu sreza Bosansko Grahovo. Pored Crnog Luga tu su i Bastasi, Nuglašica, Jaruga, Grkovci, Donje i Gornje Peulje, Uništa i Kazanci.
Sem u Uništima i Crnom Lugu u kojemu je živela hrvatska porodica Paškić, u svim ostalim selima je živelo isključivo srpsko stanovništvo. Sva ostala sela rubom Livanjskog polja bila su ili mešovita ili čisto hrvatska.
Potpuno uništenje i istrebljenje Srba na području nekadašnje crnoluške opštine bilo je planirano za 2. avgust 1941. za Ilindan, kada se u Crnom Lugu po tradiciji okupljao silan svet iz sela u kojima žive Srbi. Bili su naumili da taj tradicionalni sabor pretvore u dan sudnji, a da se niko jadu ne bi dosetio počeli su da šire propagandu da će to biti dvostruki praznik – da će, pored proslave Svetog Ilije, tog dana biti proglašena i proslavljena Nezavisna država Hrvatska i da će lično poglavnik Ante Pavelić doći da Srbima čestita novu domovinu.
Poziv župnika
Da sve izgleda ubedljivije, u ustašku postaju u Grkovcima tih dana je dovezeno nekoliko stotina litara vina i rakije. Učinjeno je to nametljivo, javno, uz objašnjenja da je tako naredio poglavnik, da je to njegov dar i čast u prilog proslavi NDH u ovom kraju.
Sve su, međutim, pokvarili komunisti koji su po direktivi Sreskog komiteta 27. jula podigli ustanak. Pod rukovodstvom Nikice Gašića i Vasa Ivetića iz Peulja, napadnuta je upravo ustaška postaja u Grkovcima kao centar i tvrđava u kojoj je kovan krvavi plan.
O tim danima i prvom obračunu ustanika sa ustašama u Crnom Lugu piše Milan Radoja iz obližnjeg Čelebića:
“Za ustanak ništa ne znamo, a bilo nam je zabranjeno, naročito od kneza, da odlazimo iz sela već da budemo kod svojih kuća i da se ništa ne bojimo. Ko bude odlazio u druga sela da će ustašama odgovarati…
Onda čujemo od katoličkih žena kad su išle na misu u Lištane da je župnik Božo Šimleša govorijo kad je održavo crkvenu pridiku:
– Braćo i sestre, kršćani i kršćanke, ja vam kažem sa ovoga svetoga mista da su Jevreji i Srbi van našega zakona. Ko ubije Jevreja i Srbina, Sveta stolica odobrava, ja mu grije opraštam i biće nagrađen i pofaljen od našega poglavnika… Naročito su se čudile žene tome zakonu kada su čule njegovu riječ. Ustaški povjerenici su govorili da to neće biti, a već u užemu krugu podijelili srpsku imovinu, šta će kome dati – ko se bude bolje pokazao u pokolju Srba da će dobiti bolji imetak.
Preko ustaški povjerenika svako je selo donosilo odluku đe ima Srba. Neka sela su donosila odluku: pobiti sve Srbe i pođeliti njiovu imovinu. Neka sela: pobiti ljude, žene i đeca da prime katoličku vjeru. To je đe su pomiješani Srbi i katolici. Livno, đe su imućniji trgovci – sve. Ostalo – samo ljude. Golinjevo – sve. Guber – ljude, ostalo da priđe u katoličku vjeru. Lištani, Gornji i Donji Rujani – sve. Čelebić – sve…”
Pripreme za pokolj
Dan uoči ustanka, uoči tog 27. jula 1941, ustaški žandarmi u stanici u Grkovcima pobegli sa ostalim ustašama i došli u ustašku postaju u Čelebiću, što je izazvalo gnev ustaške vlasti u Livnu, koja je odmah organizovala kaznenu ekspediciju i uputila je u Crni Lug:
“Sutradan, nešto oko 9 sati izjutra – piše dalje Milan Radoja – dođoše dva teretna kamiona i jedna limuzina. U njojzi advokat Urumović i satnik Petričević što je bijo jugoslovenski oficir. Na dva kamiona ustaše i domobrani pod šljemovima na glavi. Na svakome kamionu po jedan teški mitraljez.
Govori jedan vodnik:
– Gospodine satniče, ja bi odma počo ubijati.
Satnik:
– Jok, ništa ne dirati dok ne dođemo na lice mjesta (u Crni Lug, napomena B. S), pa ako bude istina onda ima municije, ubijaj i pali.
Nešto oko pola sata kašnje dođe i jedan teretni kamion pred opštinu pun pušaka i municije. Naši seljaci, katolici, dolaze i nose puške, koliko koji reče da ima u svojoj kući ljudi toliko mu daju pušaka…”
Milan Radoja je predosetio da se zlo sprema, a i neko od poštenih i dobronamernih komšija, Hrvata mu je, po svoj prilici skrenuo pažnju, tek on se odmah nekako izvukao iz opsadiranog Čelebića, u kojem se pomno motrilo na kretanje odraslih Srba, i zaputio se ka Sajkoviću, odnosno ka srpskim selima u Donjem livanjskom polju. Tu se priključio Srbima, koji će sutradan pod komandom Cvija Pajčina, zvanog Oraščić, dočekati ustašku kaznenu ekspediciju i naneti joj težak poraz.
To će, međutim, još više razjariti ustašku hordu, da još odlučnije krene u izvršenje paklenog Pavelićevog plana: trećinu Srba pobiti, trećinu pokatoličiti, a trećinu prognati. Zbog poraza u Crnom Lugu i ozbiljnih gubitaka u tom prvom obračunu sa ustanicima, ustaše su bes iskalile na nedužnom golorukom srpskom narodu i u narednih nekoliko dana počinili nečuvene pokolje i zverstva kakve ne poznaje istorija ljudskog roda.
Zatekao pustu kuću
Kad se Milan Radoja nekoliko dana posle tog sukoba u Crnom Lugu vratio u Čelebić, zatekao je pustu kuću. Prevario se u nadi da ustaše neće dirati žene i decu, da svoju mržnju i bes neće iskaljivati na nejači.
U Čelebićkoj školi su mu pobijeni 71-godišnja majka Mara, jedanaestogodišnji sin Ilija iz prvog braka (prva mu supruga, sa kojom je imao sinove Jovicu i Iliju, umrla na porođaju sa trećim detetom), zatim druga supruga Boja i oboje dece koje je imao sa njom, petogodišnja Draginja i jednogodišnja Milka. Najstariji Milanov sin Jovica iz prvog braka još ranije je, kao golobradi mladić, otišao u partizane, ali se nikada nije vratio niti je zlosrećni otac ikada saznao kad je i gde poginuo.
Ceh platili nedužni
Ustašama se izjalovio stravični plan pokolja na Ilindanskom saboru u Crnom Lugu, ali su zato ceh platili nedužni, pogotovu u Čelebiću, Golinjevu, Gornjim i Donjim Rujanima, Lištanima, Čaprazlijama, odnosno u svim sredinama u kojima je stanovništvo bilo mešovito.
A gro zločina se dogodio 30. jula, na Ognjenu Mariju, i 2. avgusta, na Svetog Iliju.
