Škola “Ivan Goran Kovačić” u Livnu nije bila samo mučilište za Srbe – Livnjake, već su tu dovođeni i Srbi pohvatani i zarobljeni u drugim krajevima. Činjenica da ih niko u Livnu nije poznavao pogodovala je i išla na ruku dželatima koji su mogli da ih likvidiraju i lako da prikriju zločin:
– Jednog dana – sećao se dalje Dejan Laganin – dovedoše grupu Srba, mislim da ih je bilo dvanaest – rodom uglavnom iz Srbije, a pohapšeni širom Hrvatske gdje su se zatekli na radu. Bili su pretučeni i izmrcvareni da se nogu nijesu mogli držati. Jedan mi je, onako kroz vrata, ispričao da ih je bio pun autobus i da su ostale, kako su čuli, odvezli u slična mučilišta u Duvnu, Posušju, Splitu… Upamtio sam nekog Neđu Rožića, može biti da je bio rodom iz Bajine Bašte. Pa nekog Cvetka, prezime sam mu zaboravio, znam da je bio rodom iz Beograda i da mu sestra živi u Loznici. Bio dugo na privremenom radu u Francuskoj, majstor-keramičar, uhapsili ga u Zagrebu gdje ga je rat zatekao na radu.
Jači od muka
– Držali su ih i mučili tu u školi oko dvadeset dana. I njih su, zajedno s nama iz samica, u nekoliko navrata na brzu ruku izvodili i sklanjali ispred Crvenog krsta, da ih ne vide i ne registruju (Dejan Laganin je, izgledao, imao sreću da ga jednom nisu uspeli skloniti na vreme, pa je zato najverovatnije i preživeo, napomena B. S). Jedno jutro ih izvedoše i potrpaše u kamione. Sa njima i Milana Baila i mene. Meni, sem ruku, tvrdo vezaše i neku krpu preko očiju, ali svejedno, po krivinama i usponu osjećam da nas vode prema Bašajkovcu, starom i poznatom livanjskom izletištu.
– Kamion se zaustavi. Njih poskidaše. Mene ne diraju, niti mi oči razvezuju. Malo potom u blizini se razlegoše krici i potmulo udaranje i psovke. Nema pucnjave. Onda se sve umiri i krvnici se, čujem, uz psovke vraćaju na kamion…
Laganina su odatle poveli do štale šuraka Milivoja Ždera, prebijali ga i prisiljavali da kaže gde Milivoje krije oružje, a kad su uvidjeli da ne zna ili neće da kaže, izvukli su nekakav detektor i u đubretu našli zakopan mitraljez, pušku, municiju…
– Jednom dok su me vodili na saslušanje u policiju, tačnije na zversko premlaćivanje, vidio sam na pločniku ispred policijskog zatvora mrtvog Milana – Mila Vujanovića, trgovca iz Čelebića, kojeg su nakon stravičnog mučenja bacili sa sprata kroz prozor. Naravno, oni su širili priču kako je pokušao da pobjegne… Tu je na najstrašnijim mukama skončao i najgrozniju smrt dočekao i jedan zarobljeni kapetan Jugoslovenske vojske, ne mogu mu se imena sjetiti. Njega su bukvalno raskomadali, od živog otkidali dio po dio tijela, a dokrajčio ga je, kako smo saznali, neki Badrov dok je mučenjem komandovao i naređivao Jozo Perić.
– Jedno veče su u školu doveli i mog šuraka Milana Ždera. Imao je 43 godine, bio omiljeni nastavnik matematike. Nije se ženio već živio sa oženjenim bratom Milivojem. Tukli su ga tu ispred naših samica, na nekoliko koraka od nas. Čujemo tuku krvnički, a od njega ni glasa, polivaju ga vodom da ga otrijezne, a on jednako ćuti. Tek u neko doba progovori promuklim i iznemoglim glasom: “Udrite i lomite, majku vam jebem ustašku, ali u meni nikad nećete slomiti i ubiti Srbina!”
(Milana Ždera su odatle polumrtvog i unakaženog, sa više lomova i strašnih rana i uboja po cijelom telu odvezli do Kozomarinih mlinova i tu ga, kako je posle ispričala Blagica Kozomara,posuli benzinom i živog spalili. Istovetnu grozomornu smrt dočekali su i Vojin Kovačević, kojeg su živog spalili u Zastinju, i Aleksandar Arnaut, rodom iz Rapovina kod Livna, kojeg su u kući vezali za radijator, polili benzinom i zapalili, napomena B. S).
Nekažnjeni dušmani
– Jedno jutro, upamtio sam dobro, bilo je to 20. avgusta 1992, po zori dođoše po mene. Vode me u policiju. Mislim ponovo će biti saslušavanja i batinanja. Tamo me čeka neki Jahefendić, nijesam mu ime upamtio. Nekako čudno miran, ne gleda me u oči i ne breči. U neko doba progovori: “Dejane, noćas ti je ubijena žena…!” Skamenih se: zar i moju Milenu koja u životu za trideset i devet godina ni mrava zgazila nije…?
– Sa lisicama na rukama, uz jako policijsko obezbjeđenje, doveli su me do kuće. Tamo se, uz moju majku, bijaše već okupilo može biti desetoro rodbine i komšija. Saznadoh: Milena bila te noći sama u kući. Krvnici banuli u gluvo doba i najprije je krvnički pretukli, slomili joj ruku i gotovo sva rebra po lijevoj strani, a onda joj ispalili rafal u glavu i leđa. Niko ništa nije čuo, a kad je moja majka, koja je živjela u kući do moje, kao i obično ujutro došla kod nje, imala je šta i vidjeti…
Nije, naravno, bilo nikakve istrage, a žene koje su spremale Milenu za sahranu ispričale su Dejanu o lomovima i 24 rane od puščanih zrna na njenom tijelu. Dejan Laganin je u zatvoru ostao još oko tri meseca, a onda je sa velikom grupom logoraša zamenjen i domogao se slobode. Našao je i okupio decu. Neko vrijeme se vijao i rane vidao po Srbiji, a onda se stanio i skrasio u Americi:
– Nadao sam se – veli Dejan Laganin – da ću tamo u bijelom svijetu naći mira, da ću zaboraviti, ali nema ni mira ni zaborava i neće ga, siguran sam, ni biti dok sam živ. Neću se nikada pomiriti sa tim da i ovog puta, baš kako je to bilo i u dva svjetska rata u prošlom vijeku, srpski dušmani i zlotvori ostanu nekažnjeni. To će biti amanet koji ću ostaviti i mojoj djeci, koju ne učim da mrze i svećaju se, ali hoću da znaju i pamte ko su im krvnici. Sve sam zapisao i još pišem, da se barem ne zaboravi, a valjda će jednom nastupiti i neko drugo, pravednije vrijeme – valjda će jednom stići pravda i za Srbe. Moja “knjiga” će tada, makar ja i ne bio više među živima, biti dragocjeni dokument i svjedočanstvo, gotova optužnica barem za dio srpskih zlotvora i mučitelja iz Livna…
Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo
Za kraj ove premučne storije, valja još jednom podsetiti na reči mudrog patrijarha srpskog Germana, izgovorene svojevremeno nad najvećom srpskom humkom – u Jasenovcu: “Oprostiti moramo jer smo hrišćani, zaboraviti ne smemo, jer je zaborav veliki greh i saučesništvo sa neljudima.”
Ovu svevremensku poruku posebno bi trebalo upisati iznad svih kapija Balkana, iznad svih ulaza na ovu večitu vetrobojinu, a naročito iznad vrata Bosne, tog tamnog vilajeta u kojem nikada dokle sežu pamćenja nije prošao nijedan naraštaj a da u njemu barem po jednom nije uzavrela krv i sevnule mržnje i oružje…. U tim stradanjima, nema nikakve sumnje, najkrvaviji danak su platili Srbi.
