Pukovnik Dragićević bio je pomoćnik komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS za moral, verska i pravna pitanja od novembra 1994. do kraja rata u BiH.
Optužnica generala Mladića (71), tadašnjeg komandanta VRS, tereti za terorisanje stanovništva Sarajeva dugotrajnim artiljerijskim i snajperskim napadima, 1992-95.
Navod optužnice da je VRS u proleće 1995. uzela za taoce pripadnike Unprofora, izlažući ih kao živi štit od vazušnih napada NATO, pukovnik Dragićević je negirao tvrdnjom da su "plavi šlemov" bili "ratni zarobljenici" zato što su se "stavili na stranu neprijatelja". Potvrdio je da je zarobljavanje međunarodnih vojnika naredio Glavni
štab VRS.
Tokom unakrsnog ispitivanja, Dragićević je prihvatio da bi uzimanje pripadnika Unprofora za taoce bilo protivno međunarodnom ratnom pravu, ali je insistirao da oni u konkretnom slučaju "nisu bili taoci, već ratni zarobljenici". "Uzimanje talaca nije u skladu sa međunarodnim ratnim pravom, ali uzimanje ratnih zarobljenika jeste",
kazao je svedok. Podvukao je i da "nikada nije čuo da je neko iz GŠ VRS naredio da se uzmu taoci".
Upitan od tužioca Adama Vebera da li je i vezivanje "plavih šlemova" za objekte VRS koji su bili potencijalne mete NATO u skladu sa zakonima ratovanja, Dragićević je odgovorio da je "znao da to nije u skladu sa međunarodnim ratnim pravom", kada je "iz medija saznao" o tome.
Međunarodnoj zajednici i njenim snagama u BiH, po Dragićeviću, "nije se moglo verovati" zato što su bili "na muslimanskoj strani". Kao i prethodni Mladićevi svedoci, Dragićević je rekao da se VRS isključivo branila na sarajevskom ratištu i da je strategija SRK bila "odbrana životnog prostora srpskog naroda" od brojčano
nadmoćnog neprijatelja. Opsade grada, kako je izjavio svedok, nije bilo zbog postojanja tunela ispod aerodroma, a srpska vojska blokirala je Prvi korpus Armije BiH, a ne civilno stanovništvo. Vlasti u Sarajevu odbile su srpski predlog da grad bude proglašen "otvorenim". Svedok je tvrdio i da nikada nije čuo za plan srpske strane o podeli Sarajeva.
