Nemamo, nažalost, prostora da prepričavamo njeno, inače, lepo pismo, krcato podacima, dušu dalo da bude osnova bar knjižice, ako ne i knjige o Mandićima, familiji ili porodicama, kojih ima širom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog jezičkog prostora, u nekoliko bivših jugoslovenskih republika. Najviše ih je Srba, pravoslavne vere, ali ima i poislamljenih i pokatoličenih. U Bosni su na 36. mestu po brojnosti prezimena.
Da počnemo od Sombora. Svojevremeno smo došli do članka "Najstarije srpske porodice u Somboru", uglednog i zaslužnog lekara, prosvetitelja, prirodnjaka, ekologa (kad se skoro nije ni znalo za ovu nauku), etnografa, fotografa i planinara dr Radivoja Simonovića (1858emena ili bratstva Maleševci odn. Mališevci. Od njih su i familije Aleksići, Bogdanovići, Dedijeri, Dude, Đerići, Đurovići, Jankovići, Kalemi, Kovačevići, Kočići, Krnji, Pantići, Simići, Sjerani, Srne, Stojići, Ćorovići, Šupići.
Svi Maleševci zavetno slave Sv. Ignjatija Bogonosca. Na ovom prostoru se spominju od kasnog srednjeg veka, ali su po svoj prilici iz predela Maleševo na istoku, prema granici s Bugarskom, Stare Srbije, današnje Makedonije, odakle su se kretali kao sezonski stočari, u to rano vreme, predvođeni pretkom koji je po zavičajnoj planini nazvan Maleš.
Vrlo je moguće da nisu svi bili jednog porekla nego su se tek tu zbližavali i "splemenjavali" što je bio veoma čest i normalan proces. Tako su se i potomci neke udovice Mande, kasnije Mandići, uključili u Maleševce, naravno, prihvatajući i obavezu zajedničke slave kao znaka "srodstva". Kao i većina drugih, i oni su se kasnije iseljavali iz oskudne Hercegovine pa tako, kao graničari, stigli i do Bačke. I svi zadržali tradicionalnu plemensku slavu, Ignjatijevdan.
