Tako gromovita tragedija koja je zadesila Dragovoljiće i Župu 1918. godine nije mogla ostaviti ravnodušnog ni poznatog književnika Mihaila Lalića, koji je u romanu "Gledajući dolje na drumove" zapisao i ovo: "Pokupili su, vojska i žandari, sve muškarce starije od 14 i mlađe od 80 godina. Od njih su deset utučeni batinama i 50 strijeljani. Postoji spisak strijeljanih: pop Milovan sa dva sina, dva brata Perišića, tri Šućura, tri Macanovića, tri brata Matijaševića, pa dva brata Matijaševića i još jedan Matijašević, četiri Mišovića, četvorica Ivanovića, dva Babića, osam Kneževića… Neka su imena ostala nezapisana i za vazda nepoznata…"
Kaznena ekspedicija
U toj švapskoj odmazdi, što u Dragovoljićima, što u Župi, na Mačku, pobijena su 82 muškarca, od mladića do osamdesetogodišnjih staraca. Od toga samo u Dragovoljićima pedeset dvojica. U pogromu koji je usledio u Dragovoljićima i Župi Nikšićkoj posle ubistva Franja Ferjančića, pored ubistava, hapšenja i odvođenja više od stotinu stanovnika u koncentracione logore i pustošenja sela, austrougarska vojska je izvršila i opštu pljačku. Pored ostalog, poskidali su i crkvena zvona sa Župskog manastira, crkve u Kutima, crkve u Dragovoljićima. Zanimljivo je da su u Dragovoljićima ostavili jedno zvono koje im je, izgleda, palo sa zvonika i razbilo se, pa ono i danas, onako razbijeno, stoji pored crkvenih vrata da podseća na te stravične dane i bezdušnost okupatorsku, a na zvonu se jasno može pročitati poruka zadužbinara: "U slavu Voznesenja Gospodnjeg priložiše Đuro, Vasilije, Simo, Jagoš i Milosav Niković i Marko Nikić." Zvono je, inače, bilo okačeno o tisovu gredu. Parče te grede i danas traje u stegama na "glavi" zvona jer se i u narodu ovog kraja smatra da je to sveto i čudotvorno drvo, da je crkva uopšte svetinja na koju se ne sme dići ruka, a pogotovu ne na "šarku" dragovoljsku: – Evo, ključ od crkve vazda stoji okačen ovdje na zidu pored ulaznih vrata. Tako je bilo od davnina, a svakako otkad je crkva dograđena, odnosno otkad je na njoj postavljeno novo zvono koje je obezbedila kraljica Marija Karađorđević. Niko, međutim, nije zapamtio da je to ikad iko zloupotrebio ili da je, sačuvaj Bože, nekad nešto nedostajalo iz crkve, kaže Milivoje – Šajo Dendić, član crkvenog odbora i jedan od mlađih Dragovoljića koji pomno neguje tradicije sela… Austrougarska kaznena ekspedicija se nije zadovoljila samo odmazdom nad nedužnim stanovništvom, već je pokrenula i veliku hajku na komite. Tako su, u februaru 1918, u planini Prekornici, kako piše Milan Peković, otkrili, i u jednoj kolibi opkolili grupu Radojice Vojinovića. Komiti su se junački branili do posljednjeg metka, ali nisu odoljeli sili – u neravnoj borbi su izginuli svi osim
Župljanina Jagoša Mušikića i Pješivca Milovana Dragovića, koji su uspeli, uprkos teškim ranama, da umaknu iz obruča, a Radovan Bećirović je i to pretočio u stihove: "I na sebi izniješe rana, Koliko je u mjesecu dana…" A u beskonačnom nizu zanimljivosti i priča vezanih za Dragovoljiće, koje su odavno poprimile obeležja legendi, jednu, izgleda najstariju, i danas ispreda gdeko od meštana. Čine to u po glasa, kao da je zabranjeno, kao da se plaše da nečiju nemirnu savest još više ne uznemire. Na jednoj širokoj, ravnoj livadi, nedaleko od crkve i groblja, u obliku velikog žbuna raste magriva, vrsta divlje trešnje. Bog sami zna otkud joj takvo ime. Meštani to ne umeju suvislo da objasne, ali su zato tvrdi u uverenju da takvog drveta nema nigde u okolini. Raste, kažu, na velikoj ploči, koja je sada zarasla u travu, a pod pločom je, navodno, jama koja krije jedan veliki i posebno grešni zločin. U Dragovoljićima su, kazuje legenda, nekada živele dve uzorne i vredne porodice, najbogatije u selu. Tuđe su čuvali kao svetinju, svoje nisu žalili i uvek su više voleli da učine nego da njima neko čini. Nekim zavidnim i pakosnim očima je to zasmetalo, pa je jedne karamlučne noći na njihova vrata banula bezdušna banda pohlepnih na tuđe i sve ih, ukupno njih šesnaestoro, pobila, a onda, dok su jedni odvlačili leševe i bacali ih u jamu ispod magrive, drugi su pustošili kuću. Na kraju su je i zapalili da bi vatra sakrila njihovo sramotno zlodelo. Ovde se i danas priča kako iz jame, ispod ploče na kojoj je koren magrive, s vremena na vreme, u noćima bez meseca, bljesne neka čudna, plavičasta svetlost, da se to ponavlja u jednakim i utvrđenim periodima… Nasuprot ovoj fantazmagoričnoj priči, ispredena je i druga koja, kažu, ima i očevice. Navodno, pod magrivom, čak i zimi, s vremena na vreme osvane sveže cveće. Najčešće je to visibaba ili jagorčevina, ako je zima na izdisaju ili je rano proleće, posle raznovrsno cveće sa dragovoljskih livada, a kad ga u jesen sparuše prve slane ili rani snegovi, gdekad se nađe i cveće iz staklenika: – Niko ne zna koja ruka bere i ostavlja to cvijeće, niko nikad nikog nije vidio da to čini – veli hroničar Goran Bjelanović i pita se: – Da li to neko od današnjih dragovoljskih porodica, možda, ispunjava neki tajni zavjet ili, pak, blaži davno počinjeni grijeh?
Ovom narodnom pletisankom se, dakako, bavi i meštanin Gligorije Knežević u svom romanu "Zameteni tragovi". Njegov glavni junak Tugomir se priseća priča koje su zaokupljale stanovnike Trensova, odnosno Dragovoljića, o tome kako pod magrivom "ne tako duboko u zemlji leže mala, četvorougaona jezera" čija voda ne sliči vodi koju je on video u svom životu, kako list magrive u jesen ne žuti kao kod drugih biljaka "već dobiva neku zatvorenomodru boju, pa se i voda pretvara u mavenu, skoro crnu, nepokretnu i gustu tečnost": "Znalo se da su u neposrednoj blizini tih biljaka zime bile mnogo toplije nego na drugim mjestima gdje nije bilo magrive. Snijeg se ispod njih i u njihovoj blizini mnogo brže topio, a raskvašena zemlja sporije sušila. Zato se i mislilo da te gatke potiču otuda što nijedna tajna do kraja nije rasvijetljena, niti o jezerima, ali ni o porijeklu biljke, niti o nestanku imena Trensovo. Ništa pouzdano se nije znalo ni o prastanovnicima njegovim. A tajni je bilo znatno više nego što ih je on mogao naslutiti…"
|
Komitska kazna Koliko su komiti mrzeli i nemilosrdno kažnjavali austrijske špijune, a naročito ljubavnice, govori jedan slučaj iz Župe Nikšićke koji je opisao Mihailo Lalić u romanu "Gledajući dolje na drumove". Radojica Vojinović je doznao kako je neka žena tu iz sela ubila muža sekirom i potom zapalila savardak da bi prikrila zločin, a sve da bi mogla bez smetnje da prima švapsko trebovanje i ljubavi sa cukfirom. Ženu je uhvatio, doveo među družinu i smislio grozomornu kaznu: – Ubij me iz puške! – viče žena. – Ma ne puškom, neću pušku da galatim, morao bih da je bacim – kaže Radojica. – Objesi me evo ovđe! – To bi trebalo na pogano drvo, ili na suvo, a takvoga ovđe nemamo – kaže Radojica. – Naumio je da me zapali – vrišti žena. – Ne dajte me, branite me, zaboga! – Eno onđe – reče Radojica i pokaza na zaravan gde se usred šume crni stog cerovog lista. Vezao joj je pletenice oko ostoža. Skinuo je opasač sa sebe te je pričvrstio za ostože. Malo zatim je zadimilo ispod stoga. Iz dima se digla krivnjava…
Čudna kruška Na dragovoljskom groblju stoji starovremska grobnica i spomenik, lepo isklesani krst od gorskog kamena, koji je svojoj prerano preminuloj supruzi Dragi i ćerkici Vasiliji podigao Radomir Mrkić. On je pored spomenika zasadio i jednu krušku. U pitanju je neka vrsta kruške karamanke, ali je neobično to što ona uvek rodi, grane joj se lome, bilo kakva da je godina – niko, kažu, ne pamti, da se na njoj u jesen nisu zažuteli plodovi, ali se isto tako ne pamti da je iko, čak ni čobani koji su okolo groblja napasali stoku, ubrao i jedan jedini plod.
|
