Krvna osveta je običaj da se konflikt između dve familije, započet ubistvom člana jedne porodice nastavi međusobnim ubijanjem, jednog po jednog muškarca.
Autor feljtona Budo Simonović, kroz nekoliko priča koje slede, nema cilj da vaskrsava ovaj zli običaj koji je vekovima morio ljude, već da podseti na svetle primere, kako su umni i plemeniti ljudi uspevali da mire zavađene i zakrvljene, da među njima podižu svete mostove takozvanih krvnih kumstava – za nauk savremenim i budućim generacijama, da bi se dozvale i naučile kako se gase vatre sukoba i oružje ostavlja da na njemu rđa počiva.
Sinovac poslušao strica, Odo održao reč, a Marko postao uzoran i uvažen domaćin i četovođa, koji će kasnije u nekom sukobu sa Turcima izgubiti oko pa su ga od tada zvali Ćormarko (Tomaš Ćorović kaže da je do njega doprla priča Markovog unuka Milinka, o tome kako je njegov deda ostao bez oka: navodno, on je u nekoj prilici predvodio jednu grupu iz Drobnjaka koja je išla u poharu Turaka u selima preko Tare iz kojeg se vratio sa plenom, ali i bez oka).
Junački nadimak
Potomci Ćormarka Grbovića su više od jednog veka nosili nadimak Ćorović, a Tomaš Ćorović, prema, kako veli, verodostojnim pričama rođaka koji su bili rođeni u to vreme, ovako opisuje kako je to postalo i njihovo zvanično prezime:
– Crna Gora nije imala stajaće vojske već su se vojni obveznici povremeno okupljali i sa njima su vežbali oficiri narodne vojske. Vojni obveznici su bili svi muškarci od 16 do 60 godina. Pošćenjani su vazda imali 120 pušaka i formacijski su imali četu sastavljenu od tri voda: naši preci su bili prva desetina u vodu Grbovića.
Umre komandir voda Grbovića i po nekom vojnom pravilu trebalo je da ga zameni Pavle, desečar naše desetine. Komandir drobnjačkog bataljona Jovan Ružić, međutim, postavi drugog. Naši se pobune i pođu pravo na Cetinje kod kneza Nikole. Na Cetinje odu Milinko i Pavle, zatraže prijem kod Gospodara, ovaj ih ubrzo primi i ispričaju mu sve po redu zbog čega su tu. Knez dozove Drobnjačkog komandira i ovaj sve to potvrdi:
– Je li vam taj nadimak Ćorovići od sramote? – pita Gospodar.
– Ne, Gospodare, no od junaštva! – upao komandir Ružić i poče da uzdiže našeg pretka Marka, kako bi se opravdao za nesmotrenu odluku.
To je bilo doba kad se počinje javljati opozicija Gospodaru, sa kojom je on imao dosta problema, pogotovu u Drobnjaku – veli dalje Tomaš Ćorović.
– Opozicija je bila posebno opasna po despotski režim kada njene ideje prihvati neko veće i brojnije bratstvo. Zato je knez Nikola nastojao da razbije veće porodice koristeći svaku zgodnu priliku:
– A hoćete li da se i u knjigama prezivate Ćorovići? – upitao knez Nikola.
Ova dvojica to jedva dočekaše i odgovoriše potvrdno. Pisar to zapisa i od tada je prezime ozvaničeno. Bila je to 1892. godina.
Ubijen prakljačom
Jedan od katuna na poddurmitorskoj Jezerskoj visoravni u kojem su se skrasili i vremenom stalno nastanili Pošćenjani, bilo je i Vrtoč Polje. Ta prekrasna vala širokih zelenih livada sa tamnim čupercima bukovih gajeva, koja puca sa desne strane novog magistralnog puta Šavnik-Žabljak, odmah po izlasku iz velikog tunela ispod planine Ivice, stalna naseobina Pošćenjana je, po prilici, postala negde krajem 19. veka. Boško Ćorović tvrdi da su Dimitrije i Puren Ćorović i Ilija Perišić bili prvi Pošćenjani koji su zazimili u Vrtoč Polju i da se to desilo 1892. godine.
Postoji nekoliko verzija kako je nastalo to neobično ime Vrtoč Polje. Najzanimljivija je priča kojoj, oslanjajući se na kazivanja Srdanovića i zapis Boška Ćorovića, veru poklanja i Tomaš Ćorović. On smatra da se sve dogodilo negde polovinom 19. veka, odnosno za vladavine kneza Danila Petrovića, ali dopušta mogućnost da je to možda bilo i znatno ranije. Po toj priči, koja je već poprimila obeležja legende, ime Vrtoč Polje je izvedeno iz sintagme “vrnuta krv”.
Naime, livade i pašnjaci, ne samo današnjeg Vrtoč Polja nego i dalje prema Sinjavini, “sve do Odraga”, kako kaže Tomaš Ćorović, bili su imanja znamenitog drobnjačkog bratstva Kosorića. Jednog proleća kad su Pošćenjani izdizali u poddurmitorski katun, a po ustaljenom običaju to su činili svi zajedno i istog dana, uglavnom početkom maja, odnosno oko Đurđevdana, jedan njihov, po prilici malo mentalno poremećeni mladić je nekako zaostao za nepreglednom kolonom naroda, konjanika, volujskih zaprega, krda goveda i konja i buljuka ovaca.
Na Jelovče potoku, odnosno na Periljima je zatekao nekoliko mlađih kosorićkih žena koje su prale rublje. Zadržao se neko vreme u razgovoru sa njima, a onda je u jednom trenutku pokušao da napastvuje jednu mladu nevestu. Druga, koja se zatekla u blizini, potegla je prakljaču i udarila napasnika, ali “tako lako” da je on na mestu ostao mrtav…
Nova staništa
Kako se povećavao broj domaćinstava i stanovnika u Pošćenju, selo je postajalo pretesno pa su Pošćenjani morali da traže nova staništa na planinskim poddurmitorskim širinama. U početku su tamo izdizali samo leti, ali su vremenom katuni postajali stalna staništa i zimovnici stočara. Upočetku, uglavnom mlađi i sposobniji su ostajali sa stadima ovaca i krdima govedi i konja da se rvu sa snegovima i mećavama durmitorskim, udaljeni od rodnog sela po nekoliko sati momačkog hoda i na vedrom letnjem danu. Tako su se Pošćenjani nastanili i u Vrtoč polju.
Vrtoč polje -“vrnuta krv”
Uprkos tome kako se i zašto sve desilo, uprkos činjenici da je u pitanju bio maloumnik, Kosorići su “pali u krv” i dobro znali da će Pošćenjani po iskonskom nepisanom pravilu plemenskih krvnih osveta, birati najboljeg među njima da se osvete. Zato su krenuli da traže mogućnost da taj “dug”, ako je ikako moguće, vrate bez krvi. Pošćenjani pristanu, ali pod uslovom da im Kosorići ustupe livade i pašnjake, sve što se uokolo može videti sa mesta na kojem je njihov plemenik izgubio glavu i to na tako sramotan način – ubila ga žena prakljačom! Pristanu Kosorići, a taj prostor je od tada prozvan Vrnuto Polje da bi se znalo da je time “vrnuta krv”. Vremenom, to ime je malo modifikovano i dobilo današnji oblik – Vrtoč Polje.
