Samo dvadesetak godina posle tragedije na Alugama, koja je umesto krvljenja i dugotrajne mržnje i svećenja, okončana oprostom i krvnim kumstvom, na drugom kraju Jezerske visoravni se dogodio sukob u kojem su za 26 godina pale tri glave, da bi taj krvavi lanac tek tada bio raskinut i mir među zavađenim porodicama vraćen krvnim kumstvom.
Drobnjačka bratstva
Ćorovići su jedno od najstarijih drobnjačkih bratstava. Prema podacima Tomaša Ćorovića, pomnog istraživača drobnjačke prošlosti, posebno bratstva Ćorovića o kojima je 2016. godine objavio i zanimljivu porodičnu hroniku, koreni mu sežu do 15. veka, odnosno do vremena formiranja drobnjačkog plemena. Oni su potomci Joka Kosovčića, zvanog Omakalo.
Sa tog panja su se razvila dva ogranka bratstava – Abazovići i Grbovići. Ćorovići su bili Grbovići sve do pred kraj 19. veka kada je knez Nikola ozvaničio njihovo današnje prezime. U bratstvu se živo čuva legenda o pretku po kom su dobili to prezime, a koja potvrđuje da ovo bratstvo nema nikakvih rodbinskih veza sa Ćorovićima iz drugih krajeva Crne Gore i Jugoslavije, sem ako postoje nepobitni dokazi da su nekad odselili iz Drobnjaka.
A seobe iz Drobnjaka su bile česte u silnim zemanima, uglavnom iz ekonomskih razloga, jer čim bi se porodica razvila i umnožila pokazivalo se da na golometiji drobnjačkoj nema hleba za toliko usta. U jednu takvu seobu, negde polovinom 18. veka, krenuo je i Pavle – Pajo Vukašinov Grbović, glava velike porodične zadruge, koja je, kako je svojevremeno zapisao veliki pamtiša i bistroum Boško Ćorović, jedan od stogodišnjaka iz ovog bratstva, koji su od zaborava otimali porodične legende, imala 36 članova.
“Pavle je u svom dobu u plemenu drobnjačkom služio kao primjer u pogledu bogatstva, rada i svakog načina – zapisao je Boško Ćorović. – On je u ratu 1875 – 77. godine bio borac u crnogorskoj vojsci i svojom hrabrošću služio kao primjer, ali ga nigdje neki događaj nije istakao i nije odmakao nešto naročito od ostalih boraca. Bio je najbogatiji čovjek onoga vremena u plemenu drobnjačkom, kako sa posjedom zemlje, tako sa stokom, novcem, žitom, mrsom, sijenom i ostalim. Seljacima iz Pošćenja je svakog proljeća davao i žito za sjeme…”
Seoba Grbovića
Po priči o Pavlu Grboviću, dok je on jednog dana sa porodicom kosio i plastio, ručak je na livadu donela njegova žena i najmlađa, izgleda tek dovedena snaha. Kad je ručak završen i ostali se ponovo latili posla, Pavle je zapazio kako njegovoj mladoj snahi lipte suze niz obraze i kako se uklanja iza svekrve da ih svekar ne vidi.
Kad mu je žena objasnila da snaha plače jer je gladna, da ni danas o ručku ni prethodne noći o večeri pored ostalih ukućana nije sa trpeze uspela da ugrabi ni zalogaj, Pavle odlučio da napusti Drobnjak i potraži mesto gde njegova familija, pored silnog rada, neće gladovati.
Ne zna se sigurno kojim su putevima gospodnjim i koliko putovali, čak ni gde su se konačno zaustavili, tek, po prilici, Pavle Grbović je sa porodicom preko Pive i Romanije, kuda su uglavnom vodili putevi iseljavanja iz ovih krajeva, dospeo, izgleda, do Semberije ili Mačve (Boško Ćorović misli da je to možda bila okolina Prnjavora).
Tu negde je uglavnom savio novo porodično gnezdo, ali kad su se ponadali da ih je sreća pogledala, da su konačno umakli ispod veđa ledenog Durmitora i skrasili se u bogatoj pitomini, nije im se dalo: naišla je epidemija kuge i pomorila celu porodicu, kao što je pomorila i nebrojene druge u tom kraju (poznato je da je krajem 18. veka kuga desetkovala stanovništvo u Sremu i Posavini).
Pretekao čudom samo najmlađi Pavlov sin Marko, koji je, kako precizira Tomaš Ćorović, tada imao 29 godina. Kad je ostao sam, ojađeni momak se setio rođaka u prapostojbini i zaputio se da ih poseti i obavesti o stravičnom pogromu porodice.
Četovođa Ćormarko
Pavlov sin Marko u Drobnjaku je ostao celo to leto 1798. godine, a kad je u jesen naumio da se vrati na pustolinu u novoj postojbini pored Save, njegov dalji stric, ugledni, imućni i uticajni domaćin Odo ga je zaustavio i kazao da će i on dobiti deo njegovog imanja kao i po jedan njegov sin.
Marko ga poslušao. Stric Odo održao je reč, a Marko postao uzoran i uvažen domaćin i četovođa, koji će kasnije u nekom sukobu sa Turcima izgubiti oko pa su ga od tada zvali Ćormarko (Tomaš Ćorović kaže da je do njega doprla priča Markovog unuka Milinka, o tome kako je njegov deda ostao bez oka: navodno, on je u nekoj prilici predvodio jednu grupu iz Drobnjaka koja je išla u poharu Turaka u selima preko Tare iz kojeg se vratio sa plenom, ali i bez oka).
Pošćenje
Pošćenje je prapostojbina Ćorovića. U toj pitomoj vali – ako se o pitomini uopšte može govoriti kad je u pitanju naselje na više od hiljadu metara nadmorske visine – sa dva prekrasna jezera, ugneždenoj nad kanjonom Nevidio, na desnoj obali Komarnice, udaljenoj oko tri kilometra od Šavnika, po podacima Tomaša Ćorovića danas žive Abazovići, Aleksići, Vojinovići, Golovići, Grbovići, Dukovići, Kadići, Kovijanići, Odovići, Perišići, Pušelje, Radulovići i Ćorovići.
Odvajkada je imalo bar četrdesetak domova, odnosno četu od 120 vojnika i gotovo nijedan pogrom u Drobnjaku, od turskih zemana do ratova u minulom veku, nije ga mimoišao, nije se razminulo da i na slemenima kuća u Pošćenju ne sukne plamen, onako kako je to bilo poslednji put u leto 1943. godine kada su selo spalili Italijani.
