Koreni Njegoševog učitelja

Crkva u Dragovoljićima

 

Znameniti srpski pesnik Sima Milutinović Sarajlija, proslavljeni učitelj Petra Drugog Petrovića Njegoša, koji će presudno uticati na najslavniji izdanak dinastičke podlovćenske vladarske loze, probuditi u njemu genijalnu stvaralačku iskru, filozofski um i duhovnost, potiče starinom iz Dragovoljića. "Po tradiciji, Milutinović je porijeklom iz Crne Gore, iz sela Dragovoljića blizu Nikšića", piše Trifun Đukić u svojoj knjizi "Pregled književnog rada Crne Gore od vladike Vasilija do 1918.". "Odatle je prađed odselio nekuda ka Užicu, a odatle ka Sarajevu. Majka pjesnikova porijeklom je takođe otuda i bila je praunuka slavnog harambaše Baja Pivljanina. Po tradiciji, dakle, Simina ljubav prema onome kraju ne bi bila samo poetski romantičarska nego i zavičajna…"
To je potvrdio i sin Sime Milutinovića, Dragiša, na stogodišnjicu očeve smrti. Boraveći na Cetinju 1869. Dragiša Simović je doznao da u Dragovoljićima živi još oko 50 Simovića i da svi, kao i on, slave Lučin dan. Kako je ostalo zapisano u "Glasu Crnogorca", Dragiša Milutinović, inače poznati inženjer i projektant, tvorac urbanističkog rešenja po kojem je izgrađen današnji Danilovgrad, potvrdio je da je njegov deda, Simin otac Milutin, rođen u Rožanstvu, okrug užički, a da mu je pradeda, Milutinov otac Simo, poreklom iz sela Dragovoljići; da se odatle preselio u "durmitorski kraj" (po svoj prilici u Komarnicu, prim.B.S).

Lepa Anđelija
 

Župski manastir

Po jednom predanju, Milutin je pobegao iz Dragovoljića da bi spasio sina Simeuna – Sima i izbegao strašnu sudbinu uništenja porodične loze pored sedam sinova, a po drugoj to je učinio iz straha od osvete turske pošto je u nekom sukobu došao glave nekom turskom kabadahiji. Iz Drobnjaka se doselio u Rožanstvo kod Užica. No, ni tu se nije skrasio zanavek: "Zbog čume (kuge, prim.B.S) zaista je morao bežati otac Simeun u Sarajevo, jer izgubi šestoro braće; tu zapazi lepu Anđeliju, unuku Pivljanina Baja", potvrdio je Dragiša Milutinović. Najverodostojnije je ipak ono što je sam Sima Milutinović Sarajlija zapisao u svom
"Životopisu". On ističe da je njegov pradeda Milutin živeo u Drobnjaku. Tu je u nekoj prilici ubio nekakvog "ozloglašenog turskog zulumćara", ali se ni on potom nije nanosio glave – Turci su ga negdje "uprežali" i ubili. U strahu da se na tome neće razminuti, da osveta turska neće na tome stati, Milutinov brat Dragutin je pobegao iz Drobnjaka i stanio se u užičkom kraju i naselio u selu Rožanstvo. Osim svoje porodice, sa sobom je poveo i sedam sinova poginulog brata Milutina, od kojih je najmlađi bio Simeun. Nije im se, međutim, dalo – udarila je kuga i pomorila gotovo celu porodicu. Ostao je samo starac Dragutin, njegova ćerka Stanija i unuk poginulog brata, Simeunov sin Milutin, koji je bio u kolevci.

Petar Petrović Njegoš

Pobegli su odatle u Sarajevo gde je Milutin stasao u uglednog i imućnog trgovca, a oženio se tek u pedesetoj godini, 1790, čuvenom sarajevskom ljepoticom Anđelijom Srđević, koja mu je godinu dana kasnije, 3. oktobra 1791, rodila sina Simeuna – Sima, budućeg pesnika, političara i Njegoševog učitelja. Bilo kako bilo, potpuno je izvesno da su Simovići iz Dragovoljića doselili u Drobnjak, u Komarnicu, odatle u Rožanstvo u okolinu Užica i na kraju u Sarajevo. Isto tako je izvesno da je Simeun – Simo stariji dao sinu ime Milutin po ocu Milutinu, a ovaj će poslije svom sinu dati dedovo ime Simeun – Simo, od kojeg će stasati glasoviti pjesnik i romantični pustolov Sima Milutinović Sarajlija, koji je odbacio prezime Simović i po ocu (ili pradedu) uzeo prezime Milutinović. A da su Dragovoljići jedna od najstarijih naseobina u ovim krajevima, da su slovenskim življem naseljeni znatno pre Kosovskog boja, najubjedljivije govori njihova crkvica Svetog spasa: – Za mještane sela Dragovoljići crkva Svetog spasa, vjekovima je bila i ostala duhovni stožer, bila i mnogo više od duhovnog svetionika i utočišta – veli ugledni Dragovoljić, profesor dr Milo Mrkić. – Sav život ovog mjesta, istorija, korijeni pismenosti – riječju, sva neraskidivost duhovnog kontinuiteta, vezana je za ovaj sakralni objekat. I nju je, po legendi, gradio glasoviti Rade Neimar, a narod je to pretočio i u pjesmu: "Žiču, Raču i Moraču, Svetog Luku u Nikšićku Župu i crkvicu u Dragovoljiće…" Valjda da bolje potvrde legendu o Radu Neimaru koji je podigao njihove svetinje, ljudi ovoga kraja do dana današnjeg pomno čuvaju jedan grob u kojem, kako tvrde, večno počiva ovaj čuveni graditelj iz doba Nemanjića. To je, pre svega znak, pokazatelj koliko je u narodu duboko ukorijenjena priča o opevanom neimaru, koji je podizao svetinje i bogomolje još u doba cara Dušana. Milan Peković u svojoj već spomenutoj knjizi, razumije se, pažnju poklanja i ovom predanju: – Predanje kaže – piše Peković – da je manastir (odnosi se na Župski manastir, prim.B.S) zidao Rade Neimar i da se, kad su završavali radove, survao sa skele, a poslije nekoliko sati umro i ukopan u liverovskom groblju. Na ovom groblju se sve do 1960. godine nalazio jedan oveći tesani kamen na koji su seljaci poturali mrtvaca pre spuštanja u raku, dok su mu sveštenici čitali opelo. Za ovaj kamen, koji je prenesen u nikšićki muzej, narod kaže da je to ploča ispod koje je ukopan Rade Neimar…
 

Drevna bogomolja
Ako i nije sigurno da je i u Župu i u Dragovoljiće dospela vešta ruka Rada Neimara, da je čak i poginuo pri završetku Župskog manastira, ako je sve to legenda i plod narodne mašte, nesumnjivo je da je crkva Svetog spasa u Dragovoljićima, posvećena Hristovom Voznesenju, jedna od najstarijih očuvanih pravoslavnih bogomolja te vrste u Crnoj Gori. Meštani, pa i sam profesor Milo Mrkić, kažu da je građena polovinom 13. veka, odnosno kad i velika Moračka lavra, te da je u isto vreme podignut i Župski manastir posvećen Svetom apostolu i evangelisti Luki. Nema, međutim, tvrdih i neoborivih dokaza da je ovo sasvim tačno, pogotovu kad je u pitanju Župski manastir. Milan Peković kaže da oko toga postoje dvojaka tumačenja. Po jednom, Župski manastir je podignut negde krajem 15. veka, a po narodnom predanju, pa i tumačenju nekih istoričara, to se ipak desilo u 13. veku, odnosno za vladavine Nemanjića. – Manastir je najprije bio sagrađen u Carinama, na poljani ispod brda zvanog Gradina – piše Peković. – Negdje u 15. vijeku, iz Gradine se oburvala velika stijena i srušila veći dio manastira. Tada kaluđeri donesu odluku da sagrade novo zdanje s druge strane Gračanice, ispod Vodičkog vrha. Sakupe narod, koji, s ruke na ruku, prenese svu građu sa ruševine i tako se manastir sazida na mjestu gdje i danas stoji.