Stanu Erceg su poveli sa katuna Livadnice sa četvorogodišnjim sinom Stevom, a sinčića, rođenog samo četiri dana ranije, ostavili u kolibi da skapava na mukama.
Sjutradan poslije krvave Ognjene Marije, premalo je ostalo onih koji bi prenijeli glas o strašnom pokolju u čelebićkoj školi i jami Bukuši i na vrijeme upozorili srpski živalj u okolnim selima kakva im opasnost prijeti. Nekoliko slučajno preživjelih u selu i oni koji su izranjavljeni i prestravljeni uspjeli da se izvuku iz jame Bikuše lutali su po okolnim šumarcima i pokušavajući da umaknu ustaškim zasjedama i patrolama koje su nastojale da utru i posljednjeg svjedoka.
O pokolju su tako prekasno saznali čak i oni koji su se nalazili po okolnim katunima – ustaške patrole su stigle prije glasonoša i tek poneko je uspio da umakne i izbjegne sigurnu smrt.
– Na katunu Livadnice, koja tri-četiri kilometra iznad Čelebića, nedaleko od jame Bikuše, bila je i Stana Erceg sa troje đece – muž joj Jovo na vrijeme predosjetio opasnost i sklonio se jer je nekoliko dana ranije saznao da ustaše tragaju za njim pod sumnjom da ima skriveno oružje – pričala mi je 1990. godine Sava Šunjka, supruga Vlada Šunjke, koja se u vrijeme pokolja takođe zatekao na Livadnicama i pukim slučajem izbjegao smrt.
– Kolibe su nam gore na Livadnicama bile blizu. Bili smo i kumovi, staro prekršteno kumstvo. I sa Ercezima, a i sa Rosićima – sirota Stana je bila od Rosića, sestra Milana Rosića…
Pored Ljeposave nesretnjice, bilo joj šest godina, i godinu i po mlađeg Steve, Stana je četiri dana prije pokolja rodila i drugog sina, nije ga imala kad ni krstiti. Eto, Stana se porodila u subotu, a ovo je bilo u sridu. Ona ležala još u babinama, a Ljeposava i Stevo se igrali ispred kolibe sa drugom đecom. Stevi se u neko doba, po prilici, zadrijemalo i uljego u kolibu te se zavuko u krevet, majci podno nogu. Zar i nju kukavicu utoliko san prevario i nije ni čula kad su đecu i njenu Ljeposavu pokupili ispred kolibe, poveli i bacili u jamu. Malo potom u kolibu uletio Stipan-Balota Rimac, komšija – sa njim bio i Marko Rimac zvani Ponjiæ, takođe komšija – i još sa vrata viknuo:
– Odkud ti, Stano, tu, božju ti majku?
– Šta je, Stipe, da si dobro došao, ne stravljuj mi đecu, kumim te Svetijem Ilijom?
– Diži se, jebo te Sveti Ilija, pa ćeš viditi kako sam ti dibro došao…!
– Ne, Stipe, ako znaš za boga i krst sveti, vidiš li e sam u babinama, ja ti se dići ne mogu no me ubi na isto mjesto…
Balota nije mario za njene molbe, zbacio ponjavu sa Stane:
– Diži se, kučko, i povedi toga štenca starijega, a to malo štene neka ostane tu, neka crkne, da ne gadimo ruke oko njeg.
Izvukli je iz kreveta taman onako u košulji i čarapama i potjerali niz planinu put Bikuše u koju su prije toga veæ bili bacili kukalu Ljeposavu i svu ðecu i drugu nejač koju su zatekli i povatali po katunu…
Vjerovatno zato što se već spuštala noæ, krnici nijesu poveli Stanu i sinčića joj Steva ka jami već u selo. Doveli ih u okrvavljenu školu ispred koje su na granama još visile pletenice mladih žena i djevojaka koje su ustaše tu vezivale za kosu i nakon muèenja i silovanja ih ubijali. Prestravljeni Stevo je neprestano cvilio i tiho molio majku: vode, vode… Tu se zatekla Manda Majić-Jukić žena Marka Majića, Hrvata, kuća im bila blizu škole, koja je uslišila molbu ojaðene majke Stane i donijela joj vode za dijete.
Potom su Stanu sa djetetom te noći zatvorili u štalu Majića punu govedi koja su ustaše zaplijenile od pobijenih srpskih porodica. Zlosrećna majka se svu noć u uglu borila da sačuva dijete da joj ga u pomrčini ne pregaze uznemirena goveda, a pred zoru su se otvorila vrata i na njima se pojavio čovjek sa fesom na glavi. Pozvao je Stanu da izađe i rekao joj da bježi i da se spasava sa djetetom, a on će pripucati za njom kao da je sama uspjela da se izbavi i pobjegne.
– Pamtim da je, dok je majka trčala i nosila me na pleæima, bio mrak i da mi je bilo hladno i da su negdje zapucale puške – sjećao se Stevo Erceg kad sam ga 1990. godine pronašao u Surčinu kod Beograda.
– Negdje je usput, i to pamtim kao da je juče bilo, pošto je veæ bilo svanulo, majka našla šačicu jagoda. I danas im, čini mi se, osjećam miris…
Iako su ustaše svuda prema srpskim selima u donjem polju postavile mrtve straže, šest dana pošto je tamo dobježala Stana Erceg sa sinčićem Stevom, Vlado Šunjka, Ðorđe Erceg, Dušan i Damjan Kozar, Ilija N. Crnogorac, Ilija I. Crnogorac, zvani Slava, možda i još neki, urizikali su i krenuli do jame Bikuše. Izvukli su živo troje djece, Mića i Anđu Erceg i Maru Crnogorac, a onda se uputili i na Livadnice. Pretraživali po kolibama, zavirili i u kolibu Jova Ercega. Pažnju im je privuklo slabašno krčanje i jedva čujni cvilež i roj muva koji se dizao nad nekakvim zamotuljkom u ćošku kolibe…
Imali su šta i vidjeti: grešno Stanino dijete po èijem su se unakaženom licu rojile muve i gmizali crvi, još je bilo živo poslije sedam dana i sedam noći, bez hrane i vode. Neko je, pošto mu je majka odvedena, opljaèkao ono malo sirotinje, odnio čak i kolijevku, a dijete ostavio na zemljanom podu u ćošku kolibe…
Vlado Šunjka i njegovi drugovi su ponijeli dijete nesrećnoj majci. Oporavilo se malo, krstili ga imenom Slobodan, ali slobodu, na žalost, nije dočekalo: bolest i posljedice patnji koje je pretrpjelo prekratili su, pola godine kasnije, njegov prekratki, mučenički život…
Nekoliko mjeseci nakon pokolja, kad je uspostavljena vlast i kontrola nad teritorijama koje su do tada držale ustaše, ono malo preživjelih Srba iz Čelebića je krenulo po hrvatskim selima da iskuplja i vraæa opljaèkane stvari i zaplijenjenu stoku. Stana Erceg je tražila samo kolijevku – da vidi tog bezdušnika koji je mogao nemoæno dijete iz nje izbaciti i ostaviti ga da skapava na mukama.
Nije išla daleko. U Kovačiću, prvom selu do Čelebiča, u kući Sladića, prepoznala je svoju kolijevku. Ćutke je i najpažljivije razmotala povoj, izvadila dijete iz kolijevke i dodala ga majci:
– A što mi, Sladuša, grešna ti duša, ne uze i dijete kad uze kolijevku no ga ostavi na mukama, tvojoj đeci bog dao i od moga zdravlja – rekla je tiho, bez suza, i izašla sa kolijevkom pod rukom.
Stana je preživjela rat. Podigla sina Steva, ali nikada ni za trenutak nije zaboravila tragediju svoje djece, Čak ni kada je odselila iz Čelebića u Surčin. Nikada je, međutim, niko nije čuo da prokune djecu svojih krvnika…
Hrvat ih spasio
Prije desetak godina, pošto sam objavio novo dopunjeno izdanje knjige “Ognjena Marija Livanjska”, iz Zadra mi se javio stari Jure Jukić, rodom iz Čelebića, i ustvrdio da je on te julske noći 1941. godine spasao Stanu Erceg i njeno dijete, a da bi zavarao oči ustašama, od nekog Muslimana je za tu priliku pozajmio fes…
Bezimeni spomenik
Krajem jula i početkom avgusta 1941. godine, što u mjesnoj školi, što u jami Bikuši, ustaše su umorile četiristotroje Srba iz Čelebića, od kojih su gotovo dvije trećine bila djeca i nejač. Većina ih je zakopana na brežuljku Barjak u rupama iz kojih je prije rata vađen šljunak. Tu je poslije rata podignut neobičan spomenik na kojem su upisana samo imena domaćina i uz njih broj ubijenih članova njihovih porodica. Spomenik je srušen u ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka, ali je ponovo obnovljen sa spomen ploèom identičnom onoj koja je tu ranije postavljena.
Sutra: MRTVA USTA NE GOVORE
