Šta je zajedničko za Ivana Ćurkovića, Dušana Bajevića, Franju Vladića, Envera Marića, Jadranka Topića, Blaža Sliškovića
Kod starijih poklonika ex-Džu
fudbala samo nabrajanje ovih imena sigurno će probuditi nostalgična sećanja. Jer, svi ovi igrači fudbalsko ime i prezime stekli su u ponosu Hercegovine – Veležu iz Mostara. Reč je o klubu, nekadašnjem stabilnom prvoligašu sa Neretve, koji nikad nije brenovao veće od sebe i mada ne može da se pohvali bogatom trofejnom riznicom (najveći uspesi su osvajanje dva Kupa Maršala Tita, 1981. i 1986), igrao je toliko dopadljiv fudbal da je bio rado viđen i poštovan gost na svim stadionima širom Juge.
Velež uskoro, 22. juna, obeležava 92. rođendan i mi ćemo ovom prilikom podsetiti na priču o njegovom nastanku.
Okupila se u Mostaru, daleke 1922. godine, na poljani iza Severnog logora grupa mladih igrača, rešenih da osnuju klub. Padali su predlozi o imenu: Borac, Jednakost, Sloboda, Iskra, Zvijezda, dok jedan od igrača nije upro prstom u daljinu.
– Kako se zove ona planina?
– Veliki kuk – odgovori neko.
– A ona iza nje?
– Velež.
– Lijepo ime, zašto tako ne bismo nazvali naš klub…
Pretpostavlja se da je ove reči izgovorio Lazar Radić, a s obzirom da nije bio rođeni Mostarac verovatno je da nije znao ime planine. Tako je nastao Radnički sportski klub Velež, a dva meseca kasnije vlasti su odobrile rad kluba. Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima kupljeno je platno od kojeg su sestre igrača Ranka Slijepčevića – Zorka i Radojka, sašile prve dresove. Crvene. I rođeni su "rođeni". Prve utakmice Velež je gubio i sa po 10, 15 golova razlike, ali je godinama izrastao u najjači hercegovački klub, posle Sarajeva i Željezničara – treći po snazi u Bosni.
