Izginula polovina branilaca

U Kučima je gotovo nezamislivo da se iole ozbiljan i zreo čovek ne zanima za svoju prošlost, za istoriju i tradiciju plemena, veli dr Radomir – Rajo Prelević. – Tako je bilo odvajkada i tako je i danas. Ta priča o prvoj, turskoj pohari Kuča, bila je otkad ja pamtim prisutna i u mojoj kao i u gotovo svakoj drugoj kučkoj kući, ali uprkos tome, nikako mi nije polazilo za rukom da sretnem nekoga ko će mi objasniti gdje se tačno nalazi ta pećina, kučka spasiteljica, i da li se i kako može doći do nje.

Konačno proljetos, moj prijatelj i plemenik Predrag – Peđa Petrović sa Kosora, sjetio se svog velikog prijatelja Boža Vučinića, Pipera iz podgoričkog naselja Stara Zlatica, vjerovatno najpoznatijeg i najuspješnijeg crnogorskog lovca.
– Ima, mislim, više od 20, možda i svih 30 godina otkad ja znam za tu pećinu – kazuje Božo Vučinić, koščati, dobroćudni i nenametljivi čovek, momački krepak i vitalan, iako je dobrano zagazio u sedmu deceniju života, a govori odmereno i tiho kao da je na "čeki" ili kao da se boji da će, progovori li glasnije, poplašiti jato jarebica. – A znaš kako sam i doznao za nju: Moj prijatelj i dobri i dragi komšija, stari Bratonožić, pokojni Đorđije – Đono Vučelić počeo pod starost da piše neke knjige o svom plemenu. On je bio iz Klopota, a i moja baba, očeva majka, bila je od Grujića, ćerka popa Raša Grujića iz Klopota, pa je to bio dodatni motiv za naše istinsko i iskreno prijateljstvo.

Razjašnjena misterija

– Đono mi je tako u nekoj prilici pričao – veli dalje Božo – da negdje u Maloj rijeci, u gredama naspram Klopota, postoji takva i takva pećina u koju su se Kuči prije dvjesta i kusur godina sklonili i spasili od pogroma turskoga. Meni je odmah bilo jasno o kojoj je pećini riječ jer sam toliko puta dolazio do nje, ulazio i zavirivao unutra, a uz to nigdje u bližoj okolini nema nikakve slične pećine. Ima, istina, dolje pri samom dnu konjona, uz korito rijeke, još pećina, ali nema nijedne slične ovoj, prije svega po veličini, a uz to sve su daleko nepristupačnije od ove, mada se ni do nje ne može bez velikog rizika. Konačno, ova pećina u potpunosti odgovara opisu koji je o njoj ostavio Marko Miljanov.
– Taj izuzetno vješti, iskusni i plemeniti čovjek doveo nas je do pećine upravo ovim putem kojim su Kuči, nema nikakve sumnje, dobježali do nje prije 240 godina. A pećinu je faktički otkrio i otrgao od zaborava vojvoda Marko Miljanov i trebalo je samo njega slušati i pratiti, čitati njegov zapis i nepogrešivo se naći na njenim vratima – kaže Rajo Prelević i svoju priču nastavlja na vratima pećine.
– Evo, nalazimo se u srcu kanjona Male rijeke na dvadesetak kilometara vazdušne linije od Podgorice, kojih sedam-osam kilometara od Bioča, odnosno na oko dva i po, tri kilometra zapadno od bratonoškog sela Klopot i na oko 300, možda i 350 metara iznad korita Male rijeke. Pećina je, kao što smo vidjeli, dosta nepristupačna i u tom smislu negostoljubiva, pa je zato i razumljivo što su samo rijetki, najvještiji, najsmjeliji i najuporniji do nje dopirali u protekla skoro dva i po vijeka.
Pretpostavlja se, a to naglašava i Marko Miljanov u svojim zapisima, da je u pećini moglo biti između 60 i 70 zrelih i za borbu sposobnih muškaraca, a ostalo je sve bila nejač – sve u svemu dvije do tri stotine duša, što je sasvim u skladu i sa veličinom pećine – kaže dalje Prelević. – Sad smo, evo, nepobitno utvrdili da je ona dugačka tačno 36 metara, da je u prosjeku široka oko osam metara, da se u unutrašnjosti, otprilike negdje na dvadesetom metru od ulaza, grana desno i lijevo u dva skrovita proširenja duboka po kojih desetak metara – da, sve u svemu, ima površinu od najmanje 250 kvadratnih metara, što je sasvim dovoljno i za brojniji zbjeg od onog o kojem govore Marko Miljanov i drugi hroničari.

Preživeli se ne daju

– Okomiti brijeg ispod sela Klopot, udaljen nekoliko stotina metara vazdušne linije zapadno od ulaza u pećinu, morao bi biti lokacija sa koje su Kuči, kako to opisuje vojvoda Marko, okrenuli "za desnom rukom" i preko ovog strmenog kamenjara dobježali do pećine – smatra Prelević.
Leva strana kanjona Male rijeke, strme padine naspram pećine koje se uzdižu i do 1.000 metara iznad korita, bile su nekada kučki pašnjaci na kojima je, posebno tokom zime, napasana sitna stoka, jer je ovdje snijeg bio rjetkost (pećina se, inače, nalazi na oko 400 metara nadmorske visine). Gore iza brda su kučka sela Zagrada, Ubalac, Raći, Ubli, Kosor, Momče…
– Pošto je od oko 140 ušančenih Kuča, koji su na Ublima dočekali Turke, izginula tačno polovina – objašnjava dalje Prelević – preživjeli su, kad je navalila sila sa svih strana, krenuli da se izvlače pod borbom u pravcu Male rijeke, gdje su ranije već bili sklonili porodice i nejač. Turci su pokušavali da ih opkole i da im po svaku cijenu onemoguće odstupnicu. Kad su Kuči shvatili da se ne mogu probiti prema Raćima i prema Kosoru, odnosno prema Bioču, okrenuli su uz Cvilin (predvodio ih je, inače, Vujo Radojev Ivanović, mladi sinovac ubijenog vojvode Ilije, vjerovatno i uz pomoć nekih starijih i iskusnijih Kuča), no i tamo ih je dočekala turska vojska, pa su morali put sjevera, pravo na Miljanov kuk i dalje niz ove strane ka zbjegovima skrivenim u pećinama i zapećcima pored vode. Računali su da Turci neće za njima niz ove slomovrate, te da će mirno moći da pregaze Malu rijeku i, uz bratonoške strane ka selu Klopot i dalje preko Bratonožića, da umaknu Turcima.

Pop Miško se naplatio

Turci su ih, međutim, u stopu pratili i zbjeg je stalno odstupao uz herojsko nastojanje te šačice preživjelih kučkih boraca da zaustave njihovo nadiranje. Marko Miljanov je opisao kako je dalje bilo, kako je tu ispod Klopota pred Kuče stao pop Maško, jedan od bratonoških prvaka, i prepriječio im dalje odstupanje, jasno iz straha od turske odmazde, koja, kako će se ispostaviti, Bratonožiće nije mimoišla.
Nejač je odmah grnula ka pećini, a šačica boraca je očajnički nastojala da zaustavi Turke i polako se povlačila za narodom, boreći se na smrt i život za svaku stopu do samog ulaza u pećinu – zaključuje svoje kazivanje Radomir – Rajo Prelević.
Kako je dalje bilo opisali su Marko Miljanov i nebrojeni drugi hroničari, a po tome kako danas izgleda pećina, i posebno prostor ispred nje, teško da bi se posumnjalo da je ovde, osim neprekidnog i stalnog sukoba čoveka sa surovostima prirode, bilo kakvog sukoba čoveka sa čovekom, jer je prosto nezamislivo da neko može i sme dovde doći u poteri i potrazi za svojim protivnikom.