Srpski pesnik iz Dubrovnika Ivan Gundulić ovako je govorio o borbi Slovena za oslobođenje u epu "Osman" negde 1630 i neke godine:
"Ah, čijem si se zahvalila, tašta ljudska oholasti? Sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti! Vjekovite i bez svrhe nije pod suncem krepke stvari, a u visocijeh gora vrhe najprije ognjen trijes udari.
Bez pomoći višnje s nebi svijeta je stavnos svijem bjeguća satiru se sama u sebi silna carstva i moguća. Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.
Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi, rob je sada. Proz nesreće sreća iznosi, iz krvi se kruna crpe, a oni kijeh se boje mnozi strah od mnozijeh i oni trpe. Od izdajstva i od zasjeda ograđena je glava u cara, a u čas se zgoda ugleda od ke ne bi pametara".
