Međutim, Laskaris je ipak odabrao najmlađeg Nemanjinog sina kao najdostojnijeg za poglavara buduće srpske crkve.
Potom je Savu i vaseljenski patrijarh Manojlo Prvi Saranten, poznat i kao Haritopul, nagovarao da se primi te ogromne časti. Ali, i njemu je Sava odgovorio kako je glavna mana crkvene vlasti to što njenog velikodostojnika odvaja od molitvi.
Na to je car Teodor izgubio strpljenje i planuo: "Ko nešto nema, a hoće da moli prepirući se? Trebalo je da se pokoriš korisnom savetu mnogih, a ne da se svojom nepokornošću opireš i ostaješ pri svom! Traži koji će te osvetiti, a mi nismo besposleni." Car se povukao ljutit, a Sava je malo zatim, na novi pritisak patrijarha i carevih ljudi, prihvatio da postane prvi srpski arhiepiskop.
Shvativši kakve nevolje mogu snaći crkvu ukoliko ostane bez glavara, Sava je uputio nikejskom caru još jednu, veoma smelu molbu. Zatražio je blagoslov da ubuduće arhiepiskopa biraju domaće vladike, kako za to imenovanje ne bi moralo ponovo da se ide kod vaseljenskog patrijarha. Car je, kako opisuje Teodosije, ostao zapanjen, a prisutnim Grcima "beše sasvim neugodno".
Ipak je, kako kažu biografi Savini, iz velike ljubavi i tu molbu uslišio svom štićeniku. Tako je mudrom diplomatskom igrom crkva na području kojim je upravljao Stefan Prvovenčani postala samostalna. U doba Savino srpska vlastela i narod bili su daleko od volje za ujedinjenjem i zajedničkim životom. Zato je među prvim odlukama kao arhiepiskop Nemanjin sin odlučio da u srpskom narodu najpre uzakoni moralne običaje.
Putovao je po zemlji, držao zborove sa vlastelom na kojima je učio kako se živi prema veri. Lično je ispovedao ljude.
Među Srbima je tada bilo mnogo divljih brakova u kojima se živelo bez stalnih obaveza prema deci i suprugu. pa je porodični život sve više postajao svetinja. Vlastelu je Sava učio pravdi prema siromasima i nezaštićenima.
