Prema podacima B. Drobnjakovića, Smederevsko Podunavlje i Jasenica mahom je naseljeno došljacima sa Kosova koji su zauzeli najbolje zemlje. "Otac Stanoja Glavaša, Dimitrije, pričao je kako su ga veoma lepo dočekali kad je naišao u Glibovac. Bilo je malo kuća, pa su se utrkivali da doseljenike što bolje dočekaju. Ranko, predak, današnjih Kozlića (Radivojevića) dao je Dimitriju zemlje, stoke, i potrebnu građu za kuću. Stariji su doseljenici često prizivali zemljake i rođake da dođu i nasele se."
B E S P L A T N OIstražite svoje prezime
Poštovani posetioci sajta,
Ako želite da saznate odakle i otkad potiču koreni vaše porodice i kako je nastalo vaše prezime, “Vesti“ će vam to omogućiti – dovoljno je samo da pišete na našu e-mail adresu – redakcija@vesti-online.com
Osim osnovnih podataka o sebi – ime, prezime i adresa, potrebno je da navedete što više vama poznatih činjenica o svojoj porodici i zavičaju: OBAVEZNO odakle potiču vaši preci i koja vam je krsna slava, a zatim, ako je moguće, i u kojim krajevima su živeli i žive delovi vaše šire familije, da li su menjali prezime i kada.Možete tražiti podatke samo o jednom prezimenu – vašem sadašnjem ili, za žene, devojačkom.
Obilje podataka vam garantuje i sadržajnu priču o vašim korenima. Odgovore će vam davati naši saradnici mr Radomir D. Rakić i Vera Stanisavljevič-Rakić, stručnjaci za etnologiju i etimologiju.
Molimo Vas da imate strpljenja, jer našim saradnicima treba vremena da istraže vaše poreklo. Podaci do kojih oni dođu biće odmah postavljeni na odgovarajuće stranice na portalu. |
Uvidom u monografiju o Šajkaškoj (austrijska vojna granica duž Dunava i Tamiša) pronašli smo prezimena Glavaš, 1843. u Starom Bečeju i 1851. u Vranjevu, i Glavaški u Starom Bečeju 1786, Vranjevu 1821. i Žablju 1879. godine. Pa onda: u još jednoj oblasti u Makedoniji, u severnim veleskim selima, nađemo familiju Glavaški (staro prezime Bečejci) u selu Sojaklar ili Junuzbegovci. Pošto je Bečejac (staro prezime Glavaški) doseljen 1928. godine, jasno je da se radi o kolonistima iz Vojvodine, naseljenim posle Prvog svetskog rata. I oni slave Sv. Nikolu i starinom su iz Stare Srbije (Kosovo). Nesrećni Glavinčići, kako su se na Kosovu prvobitno prezivali, pobegli su pred Turcima, jedni u Makedoniju, pa posle na sever prema Srbiji, a drugi preko Bosne ili Hercegovine u Hrvatsku i Vojnu granicu koja ih je najzad dovela i u Vojvodinu, pa opet, u stari kraj, u Makedoniju.
Iz izloženog naslućujemo da se jedan ogranak familije Glavašević usmerio prema Hercegovini. Tako Glavaša, ali "jovanjštaka" (u ranijim napisima smo već govorili i o menjanju slave, u nevolji i životnoj opasnosti), ima u Pazariću kod Sarajeva, ali i u Duvanjskom polju, u Hodbini, gde se za dedu jednog Glavaša tvrdilo da se doselio iz Žitomislića. Glavaševića, inače, sa drugim slavama ima i oko Sarajeva, Mrkonjić Grada, Gerzova i Banjaluke.
Odavde, sa zapadno-hercegovačkog i srednjobosanskog tla, posebno od Visokog, treća grana se u najvećem broju pokatoličila i uputila u nekadašnju Vojnu granicu, u Ličko-krbavsku županiju. Stj. Pavičić kaže da su Glavaši "Bunjevci", naseljeni nakon povlačenja Turaka u prvoj polovini 18. veka na područje Brinja i Gatska, u Krasno (gde ih ima i sada, kao i u Pazarištima, u Kruškici). Ovde su zaostale samo pojedine pravoslavne porodice, dok su u većini, kao "Dalmatinci" i "Bunjevci", krenuli preko Slavonije do severne Bačke. Naravno, i oni su, bili Glavaši ili Glavaševići, i zaostajali usput i, neminovno, od kraja 19. veka, uveliko i temeljno pohrvaćivani. Ali to je posebna priča našeg srpsko-srpskog bratoubilaštva koja se ponovila i proteklih devedesetih godina.
